Ne stoprv od službenih odnosno sudskih rješenj u vezi s hrvatskim službenim jezikom u Austriji znamo, da ta pojam „hrvatski“ različni ljudi različno interpretiraju i tumaču. Otkada je hrvatski u Gradišću postao i službeno „gradišćanskohrvatski“ i se pred svim i mladji i najmladji ljudi pominaju po „gradišćanskohrvatsku“ i ako su u Gradišću ali i izvan zemlje — pisati daleko najveći broj njih na tim jezikom ionako već ne more odnosno nije nikad znao (kade bi se i naučili?) — od onda u ov gradišćanskohrvatski jezični lonac sve nutar paše: borištofski, mjenovski, židanski, čajtanski, undanski, pinkovski, stinjački, klimpuški, trajštofski, koljnofski, novoseoski, jandrofski, frelištofski itd. itd. Svi ovi i sve ove tvrdu, da je ov njev seoski jezik „gradišćanskohrvatski“. A zaista i je!

Usred smo mesopusta — i usred smo najteže faze koronapandemije. Dakle polag naše mesopusne tradicije bili bi usred časa balov, zabavov i ophodov — a polag našega straha od zaraze, infekcije od korone a sada posebno i Omikrona (a bojsek je na putu jur novi soj, vrsta ovoga virusa) usred smo zatvorenih lokalov, otpovidanih zabav, onemogućenih balov i prepričenih ophodov. A ča sada? Virtualno — je čarobna rič I more začarati u imaginaciju.

Sada je i službeno: zakon će dojti za obavezno cipljenje a tim je i zakonom „zagarantirano“ rascipljenje društva: u one ki vidu spas od korone a pred svim od teškoga oboljenja od ovoga tako agresivnoga soja korone COVIDA — i u one, ki u cipljenju vidu kršenje ljudskih prav a med njimi i takove, ki vjeruju u „viške“ i u „teorije zavjere“ (Verschwörungstheorien). U tom mora biti nešto, jer nije moguće da bi svi oni bili praznovjerni ni bedavi. Ima i pametnih med njimi, barem školovanih i studiranih. Svi poznamo koga iz naših redov, ki se iz ovoga ili onoga uzroka ne kani dati cipiti. Ovde još nije govora o oni, ki ili ke se iz zdravstvenih uzrokov nekanu ili ne moru dati cipiti.

Slavlja i spomenpriredbe u vezi sa »100 ljet Gradišće« su zapravo mimo s minulim 2021. ljetom. A pokidob zapravo već nijedan ne živi, ki se mogao spomenuti na to kako je svojčas, pred 100 ljet i najzad bilo do 1921. ljeta, vjerujemo zapravo sve ča nam se nudi u glorificiranju povodom ovoga jubileja. Objektivno gledano, su ljudi na austrijskoj strani povijesnoga Gradišća imali sriću. Jer iako ih je i s ovkraj is onkraj teško pogodio fašizam Tretoga Reicha, Gradišće je samo do 1955. ljeta bilo pogodjeno od teškoga brimena Sovjetskoga saveza. Od komunističe strahovlade, dakle ponovnoga fašizma — samo u drugoj prateži i s drugimi naznakami — kako mnogi povjesničari danas tumaču to razdoblje od 1989. ljeta — austrijsko Gradišće nije bilo pogodjeno. Ali na čehoslovačkoj i madjarskoj strani dabome. Ali od svega toga u 1921. ljetu još nije bilo ni traga ni slijeda, iako su dalekovidni ljudi i iskušeni promatrači mogli jur tada viditi, da mirovni ugovor iz Versaillesa nosi u sebi jur klicu Drugoga svitskoga boja. A tako je nažalost konačno i došlo.

Nije točno poznato otkada, ali se zato čim brže širi i se zakorijenilo to, kako se čini jur prisilno naglašeno „gradišćanski“ pred našim jezikom. To pravoda nije ništa zloga niti krivoga, samo u kombinaciji s jezikom onda još govoriti i pisati o g(G)radišćanski Hrvati i gradišćanski Hrvatica iz Gradišća ki govoru i/li pišu po gradišćanskohrvatsku, to je zaista jur preveć toga gradišćanskoga. Nije ovo nikakovo odricanje od Gradišća niti gradišćanskoga, nego samo pokazivanje na to da to pred svim i jezično i stilistički jur skoro boli i bantuje intelekt — pred svim i gradišćanskih Hrvatov!

Po prvoj od dvih tandem priredabu novembru u Novom Selu u organizaciji Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra s jakim SP-obilježjem je sada Hrvatsko kulturno društvo priredilo svoju priredbu povodom »100 ljet Gradišće«, ka je u svoji govori isto bilo pandan, naime sada VP-obilježeno. To očigledno i zrcali partijsko političke težine ovih dvih društav, ka su mogla uvjeriti Savezno kancelarstvo da im dodili po 25.000 €.

Dokle ov komentar dostigne štiteljice i štitelje, ako to uopće čini, onda su brojna hrvatska društva i dvi političke stranke u Gradišću jur nominirale svoje kandidatice i kandidate, od kih bi rado imali da bi je zastupali u novom hrvatskom Narodnosnom vijeću odnosno Savjetu za narodne gupe. Tim ovo već ne more uticati niti na odbore tih društav i strankov, niti se ne more govoriti o pokušaju u zadnji hipac nešto protežirati u ov ili on smir.

Priznajem da nisam bog-zna kakov prijatelj socijalnih medijov. Priznajem da odbijam da bi javnost morala sve doznati ča pojedinci pišu u svoji mejli i SMS-i odnosno chati. Pravoda i odbijam, da človik bude proziran i oduravam pohlepnost (Geilheit) za senzacijami masmedijov i odlučno sam protiv toga da se bez pomilovanja otkriju sve tajne bilo koga človika. Pravo na intimnost ima i „mali, obični“ človik s ulice ili crikveni dostojanstvenik, bio bi još tako mali i nevažan a kamo li da je uticajan ili se barem drži za takovoga. Pravo na intimnost i dostojanstvo imaju i političari i političarke, gospodarstveniki i gospodarstvenice itd.

Nevjerojatno koliko je Zemlji Koruškoj sa SP-poglavarom Petrom Kaiserom važno, da austrijski Parlament zabrani komemoraciju za hrvatske žrtve Drugoga svitskoga boja a pred svim i spominjanje na on veliki broj hrvatskih vojnikov, ali i njevih obitelji i civilov a naravno i žen i dice, ke su Englezi s lažnim argumentom poslali najzad u Sloveniju, kade su ih pa jugoslavenski partizani masovno klali, striljali i ubijali.

Uži suradniki i prijatelji i prijateljice su jur znali u zadnji tajedni, da mu ne ide dobro, i da se već s nijednim od nas nije željio/mogao pominati, je tu slutnju, ta predosjećaj još pojačalo.