Poznate anegdotu, ka navodno temelji na istinitom dogadjaju u nekada poznatom bečkom Cafe Central, kada su sidili dva poznati bečki boemi-književniki za stolom — kad je ulazio kazališni kritičar po svojoj volji, koga su ovi dva držali za umišljenoga skažljivca i potepuha. Ov je imao nasadjeno jahaški šljem, nosio je jahačke pričes (Breeches) hlače i jahačke čižme do koljen a u ruki jahački bič i je tim svojim neobičnim nastupom povukao pažnju mnogih gostov u kavani. Na to veli jedna od zgora spomenutih dvih boemov drugomu: „Čuj, i ja nimam konja, ali tako ča od nikakovoga konja kako on nima…!?“
Na ovu anegdotu me je spomenuo intervju na Hrvatskom radiju Orf-a Gradišće s jednim od naših društvenih funkcionarov, kada je hvalio novi zakon o obrazovanju, rekavši da se ionako „ništ neće počemeriti“. Na to sam u ulogi toga jednoga od zgora spomenutih boemov rekao mojemu suvozaču u auto: „I ja nimam pojma o svi mogući negativni posljedica u vezi s ovim novim zakonom, ali tako kako ov nima…“
Zač u ovom slučaju tako dobro odgovara slika, pelda s tim umišljenim jahačem? I ov i on su stupili u kavanu (mogli bi reći u javnost), da nam nešto igraju, o čemu znamo da sigurno nije tako. Ča je sigurno istina da nijedna politička stranka područje obrazovanje neće dati iz ruk, jer gdo dirigira i odlučuje o obrazovanju, dirigira odgoj dice, a gdo dirigira a tim i manipulira odgoj dice ih ima kao odrašćene na svojoj strani, je u dicu usadio svoj svitonazor i svoje vidjenje povijesti i svoju interpretaciju dogadjajev.
A kao „Amen u molitivi“ mi moramo zeti na znanje: Školstvo narodnim grupam nikada nisu dali u ruku ili da o njem odlučuju, školstvo je uvijek bilo determinirano i diktirano od upravo vladajuće političke stranke i nje svitonazoru i politčke poruke i poslanstva. To je nje pravo, moglo bi se reći, jer to djelaju svi, ki su na vlasti. A pokidob manjine nikada nisu bile na vlasti niti su imale ča reći u obrazovni, reci: školski pitanji, manjinsko školstvo je onde kade danas stoji.
U Koruškoj je sve već najavov za dvojezično podučavanje — a jezična kompetencija slovenskoga jezika kod dice rapidno pada. U Gradišću hrvatska jezična kompetencija dice skoro niti da već postoji a u mnogi dvojezični seli a tim u škola nimaju već nijednoga hrvatskoga materinca.
S punim pravom ćedu se učiteljice potužiti i uzvikati: Nismo mi krive da dica već ne znaju hrvatski kad dojdu u školu! Ako je roditelji ne nauču… Da istina, ali zač roditelji već ne znaju hrvatski a zač stari starji ne znaju dovoljno hrvatski? Odgovor je jasan i jednostavan: Kad se u školi već nisu naučili! Ča Ivica u školi ne nauči, Ivan će teško osvojiti u zreliji ljeti!