Petar TyranPoznate anegdotu, ka n­a­vodno temelji na is­ti­ni­tom dogadjaju u nekada poznatom bečkom Cafe Ce­n­tral, kada su sidili dva po­znati bečki boemi-književniki za stolom — kad je ulazio kazališni kritičar po svojoj vo­lji, koga su ovi dva držali za umišljenoga skažljivca i pote­puha. Ov je imao nasadjeno jahaški šljem, nosio je jaha­čke pričes (Breeches) hlače i jahačke čižme do koljen a u ru­ki jahački bič i je tim svojim neobičnim nastupom povukao paž­nju mnogih gostov u kavani. Na to veli jedna od zgora spomenutih dvih boemov drugomu: „Čuj, i ja ni­mam konja, ali tako ča od nikakovoga konja ka­ko on ni­ma…!?“

Na ovu anegdotu me je sp­­o­menuo intervju na Hrvatskom radiju Orf-a Gradišće s jednim od naših društvenih funk­cionarov, kada je hvalio novi zakon o obrazovanju, rekav­ši da se ionako „ništ ne­će po­čemeriti“. Na to sam u ulogi toga jednoga od zgora spomenutih boemov rekao mojemu suvozaču u auto: „I ja nimam pojma o svi mogući ne­gativni posljedica u vezi s o­vim novim zakonom, ali ta­ko kako ov nima…“

Zač u ovom slučaju tako dobro odgovara slika, pelda s tim umišljenim jahačem? I ov i on su stupili u kavanu (mogli bi reći u javnost), da nam nešto igraju, o čemu zna­mo da sigurno nije tako. Ča je sigurno istina da nijedna politička stranka područje ob­razovanje neće dati iz ruk, jer gdo dirigira i odlučuje o obra­zovanju, dirigira odgoj dice, a gdo dirigira a tim i manip­u­lira odgoj dice ih ima kao od­rašćene na svojoj strani, je u dicu usadio svoj svitonazor i svoje vidjenje povijesti i svoju interpretaciju dogadjajev.

A kao „Amen u molitivi“ mi moramo zeti na znanje: Školstvo narodnim grupam nikada nisu dali u ruku ili da o njem odlučuju, školstvo je uvijek bilo determinirano i diktirano od upravo vladaju­će političke stranke i nje svitonazoru i politčke poruke i poslanstva. To je nje pravo, moglo bi se reći, jer to djelaju svi, ki su na vlasti. A poki­dob manjine nikada nisu bile na vlasti niti su imale ča reći u obrazovni, reci: školski pitanji, manjinsko školstvo je onde kade danas stoji.

U Koruškoj je sve već najavov za dvojezično podučavanje — a jezična kompetencija slovenskoga jezika kod di­ce rapidno pada. U Gradi­š­ću hrvatska jezična kompete­n­ci­ja dice skoro niti da već pos­toji a u mnogi dvojezični seli a tim u škola nimaju već nijed­noga hrvatskoga materinca.

S punim pravom ćedu se učiteljice potužiti i uzvikati: Nismo mi krive da dica već ne znaju hrvatski kad dojdu u školu! Ako je roditelji ne  nauču… Da istina, ali zač roditelji već ne znaju hrvatski a zač stari starji ne znaju dovoljno hrvatski? Odgovor je jasan i jednostavan: Kad se u školi već nisu naučili! Ča Ivica u školi ne nauči, Ivan će teško osvojiti u zreliji ljeti!

Kategorije