Austrija mora u pogledu na svoje jezične manjine ispuniti odredjene dužnosti.

Savezni ustav
Gradišćanski Hrvati su autohtona manjina, ča znači da su oni u povijesnom smislu zakorenjeni u austrijan­skom teritoriju i imaju pravo na to, da im se obdrži jezik. U članu 8 Ustava stoji:
„Die Republik (Bund, Lä­nder und Gemeinden) bekennt sich zu ihrer gewachsenen sprachlichen und kulturellen Vielfalt, die in den autochthonen Volksgruppen zum Ausdruck kommt. Sprache und Kultur, Bestand und Erhaltung dieser Volksgruppen sind zu achten, zu sichern und zu fördern.“ 

Ovo iskazivanje prizna­nja austrijanske države svojim autohtonim manjinam je tako­zvana odredba državnoga cilja (Staats­zielbestimmung), ka dr­žavi pri ostvarivanju kon­kret­nih mjerov daje mnogo slobode kot veli ugledni austrijanski pravnik Theo Öhlinger. To znači, da realizaciju svojega državnoga cilja Austrija gleda kot nalog prez vrimenskoga limita.

Državni ugovor
Poznati član 7 Državnoga ugovora veli, da hrvatski i sloven­ski državljani imaju ista jezična prava i s tim povezane uvjete kot i svi drugi austrijanski držav­ljani. To se recimo odnosi na elementarno podučavanje i na razmjeran broj vlašćih sridnjih škol. U upravni i sudski kotari mora biti implementiran ili slovenski ili hrvatski jezik kot službeni jezik dodatno nimškomu. Austrijanskim držav­lja­nom sa slovenskim ili hrvat­skim jezikom mora biti zagarantiran isti tretman kot i svim drugim austrijanskim državljanom. Organizacije, ke Hrvatom ili Slovencem kanu oduzeti prava, se moraju prepovidati.

Kakov je status quo?

Dokle gradišćanskohrvatski dr­žavljani ne inzistiraju na svoj jezik, oni imaju ista prava kot i svi drugi austrijanski državljani. Hrvatski jezik je progla­šen službenim jezikom stoprv 1987. ljeta po intervenciji Us­tavnoga suda, premda je držav­ni ugovor stupio na snagu 27. julija 1955. ljeta. To znači, da je to bilo sa zakašnjenjem od već nego 30 ljet. Topografski natpisi, odnosno dvojezične se­o­ske table, su uopće postavne stoprv 2000. ljeta.

U upravni i sudski institucija službeniki tretiraju Hrvate isto kot i druge državljane. Svi Gradišćanski Hrvati su dvojezični. Ne postoji nijedan, ki se ne bi mogao sporazumiti na nim­škom jeziku. Ali u tom hipcu, u kom on potribuje svoje pravo na hrvatski jezik, prestaje ravnopravnost. Protivnikov hrvat­skoga jezika je dost, ali oni jav­no ne zdivaju. Uza­to postoji i dost uspješnih društ­av, ka rafinirano i suptilno načinjaju onakovu manjinsku politiku, ka škodi jeziku. To nam na špektakularan na­čin svidoči dificilna ježi­čna situacija. 

S upeljanjem gradišćan­skohrvatskoga jezika kot službenoga jezika je jeziku dodiljen oficijelan status. To moremo gledati kot nadomješćenje škode za zamudjeno pri­znanje jezika u javnosti. Zač je to samo kapljica na vruć kamen, o tom čitajte drugi put.

(Agnjica Csenar-Schuster)