U 16. stoljeću počelo je masovno naseljavanje Hrvatov u gradsku okolicu, i u sām Šopron. Po drugom turskom vojnom pohodu (1532.) u na­pušćena sela naselili su se Madjari, Nimci i Hrvati. M­adjarsko-hrvatski velika­ši, med njima i Toma Nádasdy (1498.-1562.), hrvatski ban, zapovidnik hrvatskih vojnih jedinic, imao je velike feudal­ne posjede u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji pak je jednostavno odanle preseljavao svoje k­me­te na vlastite i sigurnije po­sjede u Madjarskoj.

 

Hrvati su se nastanili ne samo u seli, već u zapad­nougarski gradi, uostalom i u Šopronu, sticajući gradjansko pravo, pri tomu raspolagajući i potribnom vlastitom imovinom. Prijam u rede gradjanov bio je obavljen polaganjem gradjan­ske zakletve. Car Ferdinand dopustio je doseljenim Hrvatom slobodno biranje svojih svećenikov. Hrvatsko stanovničtvo se u susjedni naselji npr. u Koljnofu i Klimpuhu uspje­šno odupiralo reformaciji, no većina hrvatskih naselj, kako je bio Umok i Vedešin (dose­ljeni kajkavski Hrvati iz slavo­n­ske Kraljeve Velike i Me­đu­ri­ća), prešli su pod silom na no­vu vjeru, jednako tako i hrvat­sko stanovničtvo u obližnji mišoviti naselji. 

 

U Europi se je početkom 16. stoljeća počela na­g­lo širiti Lutherova reformacija iz nimškoga Wittenberga, a ka je potom zahvatila cijelu Madja­r­sku pak tako i Šopron. Postoju navodi da je još i 90% stanovničtva Madjarske prešlo na pr­otestantizam. 

 

Hrvatsko stanovništvo u mišoviti naselji zapadne Ugarske, poglavito u gradi, ubrzo je podleglo asimilacij­skim tijekom, postalo je nim­ško ili madjarsko, prihvativši protestantska učenja. 

 

Hrvati u Šopronu

Iz popisa stanovničtva Šoprona 1715. ljeta postaje razvidno da je u gradu pored pretežito nimškoga stanovni­č­t­va, — dosegnuvši još i 90 po­sto — bilo u malom broju ma­djarskoga življa i oko trideset hrvatskih obitelji. Uzimajući u obzir barem osam članov po obitelji, more se zaključiti da je ovde obitavalo približno oko 250 Hrvatov. Oni su mogli biti i katoličani (poznat je i kato­li­čanski farnik nimškoga prez­imena). Hipotetično rečeno, veći dio hrvatskoga življa, stanovničtva pre­šao je na protes­tantsku vjeru, prihvativši eva­n­gelički smir naime bilo je i ma­djarskih i hrvatskih pastorov. 

 

U samom centru grada ži­vili su Stjepan Grabarić i Mihael Petrić. Na periferiji grada: Blaž Titulić, Djuro Mikletić, Martin Vlanić, Djuro Rac (Raci se smatraju Hrvati štokavci — opaska autora), Simon Galešić, Ivan Kurekić, Grgur Gregerić, Petar Petrović, Franjo Kerpić, Stjepan Lakić, Martin Petrović, Lovro Besović, Mihael Keršnarić, Nikola Serdahely, Stjepan Bešić, Dju­ro Gregerić, Nicola Ellenčić, Mihael Lehodić, Ivan Bešić, Mi­hael Belešić, Stjepan Vi­šhy, Mihael Dudešić, Egedije Ro­rac i Kulišić (bez imena). Op­o­rezivani su bili i ovi hrvatski vlastelini Pavao Feštetić, Žigmund Horvat i Mihael Petrić.

 

Naravno, za vrime djelova­nja hrvatskoga i madjarskoga pastora Gašpara Drago­nića ove hrvatske su obitelji u većini živile u gradu, ali morebit im se je još pridružio i ma­nji broj novopridošlih Hrvatov, naime migracija seoskoga stanovničtva nastambom u gra­du kontinuirano je uočljiva još i u naše dane. Hrvatski gradjani zanimali su se poljoprivredom — ne isključivši mogućnost da su udomaćili proizvodnju sortov črljenoga vina, uostalom i čuvenu Frankovku, upravo kao i na drugi ugarski područji: u Pečuhu i Seksaru (Szekszárd) — uključivši se i u cehovski su­stav i proizvodnju (npr. iz su­sjednoga Lébényszentmiklósa postoji cehovska povelja na hrvatskom jeziku). Značilo bi to istovrimeno da uspješnomu gospodarskomu, duhovnomu i kulturnomu razvoju, oružanoj obrani zapadnougarskoga područja, dakako, njegovom pro­speritetu hrvatsko stanovničtvo je uvelike doprineslo. Tijekom stoljeća se je ov hrvatski živalj asimilirao, a u nadolaze­ćem vrimenskom periodu use­lio je u grad popriličan broj Hrvatov sa sela, npr. služavke su bile Hrvatice, a muškarci prvenstveno kočijaši i djelači. 

 

Prvi put se je nacionalna pripadnost počela bilje­ži­ti tijekom popisa 1850. ljeta Prema popisu, u gradu je živilo 13.883 Nimcev, 314 Madjarov, devet Hrvatov i 98 Židovov, ali je broj Hrvatov bio u stalnom porastu:

  • 1880.:    Nim. – 17.115    Madj. – 4877,       Hrv. – 570
  • 1890.:    Nim. – 17.390    Madj. – 8104,       Hrv. – 804
  • 1900.:    Nim. – 17.924    Madj. – 13.540,    Hrv. – 946

Pod uticajem industrijali­zacije i školske politike na­kanom madjarizacije omjer stanovničtva se je bitno prominio.

 

Evangelički pastori hrvatskoga porijekla

Asimilirani hrvatski živalj, kako na gospodarskom, tako i na kulturnom, d­u­hov­nom, vojnom planu, i u sl­u­žbi Crikve, bilo ono katoli­čan­ske ili nove protestantske vje­re, ubrzo se je snašlo, sabralo i trajno upisalo svoje ime u po­vijest nove domovine. 

 

Iz redov Hrvatov podigli su se brojni evangelički, lutor­ski duhovniki i učitelji, med njimi: Gizdavić, Musić, Bele­šić, Zvonarić, Stanšić, Fran­čić, Jagodić, Podrianić, Dimjaković, Dragonošić, Rusanić, Or­šić, Miholić, Vitković, Sedenić, Fistrović, Šipković, Zabrak itd. (neke ćemo od njih i niže navoditi). Pomadjarili su se zaredom, i jako dobro naučili m­a­djarski jezik. Poznati su iz Šarvara (Sárvár) braća Zvo­n­a­rić, Mihael i Emerik, tr biškupi Klaseković i Fristović ki su stvarali književna djela na zavidnom nivou madjarskoga je­zika. Poznat je Balint Zvonarić (Zvonarics Bálint), autor prigodne pjesme iz Kerestura (do 1899. Németkeresztúr, kasnije Sopronkeresztúr, Deut­sch­k­reutz) 1615. Djuro Zvonarić (Zvonarics György) djelovao je u Šarvaru, studirao u Witte­n­bergu 1620. lj.; bio je učitelj i odgajatelj 1626.-1628. u obite­lji Batthyány u Novigradu (N­é­metújvár, Güssing). O jur na­ve­denom Emeriku Zvonariću (Zvonarics, Zvonarich, Zuonarich Imre) poznato je da je ro­djen u Šarvaru 1576. – 1621.; bio je student i autor prigodn­i­čarskih govorov: Sztráska 1597. (?); student u Wittenbergu 1600.-1601.; rektor u Keresturu; evangelički pastor u Ikerv­á­ru i Čepregu (Csepreg); evangelički dekan: u evangeličkoj crikvenoj županiji u Alsó­cse­pre­gu 1617.?-1621. lj. Stjepan Zvonarić (Zvonarics, Zvonarich István) rodjen je takaj u Šarva­ru. Studirao je u Wittenbergu 1620. i zaposlio se je kao eva­n­gelički učitelj u svojem rodnom gradu; bio je i evangelički pas­tor u Cenku 1628. Mihael Zv­o­narić (Zvonarics, Zvonarich Mi­hály), rodom iz Sárvára 1570. – 1625. učio je u Čepregu, Ko­maromu, Sztráski; djelovao kao evangelički duhovnik u Šarvarskoj evangeličkoj crikve­noj županiji 1605 – (?). Po­s­taje evangeličkim biškupom u Evangeličkoj crikvenoj županiji Šopron-Vaš 1620. – 1625. Ovde je još i Nikola Zvonarić (Zvonarics, Zuonarich Miklós) autor takaj prigodničarske pj­e­sme iz Kerestura 1615. ljeta.

(nastavlja se)
(Ðuro Franković)

Kategorije