U adventu vjeran človik s ditetom asocira osebujan po­ložaj, i to iščekivanje Ditešca, ko će otkupiti svit od zla. Ča znači biti dite? Su dica svenek bila onakova kotno su danas ili su danas kompletno drugačija? Je danas teže biti dite ili je bilo prlje te­že biti dite? Kako si predstavljamo Maloga Jezuša? Si znamda kadakoč že­ljimo, opet biti dite? Zač si to željimo? Si to znamda željimo zato kad dite vjeruje u ljubav? Človik iz fizičkih uzrokov ne more svenek ostati dite, ali u svojem srcu si more očuvati nešto od onoga vrimena, kad je bio dite.

Dica su optimistična. Ona vjeruju u budućnost, u do­bro u človiku i u to, da moru poboljšati svit. Ona vjeruju i u Maloga Jezuša. Današnja di­ca su samostalna i ne čekaju na školu, kade bi se nešto na­učila, nego sama istražuju i ot­krivaju, ča je interesira. Naša dica su konfrontirana s prob­lemi i izazovi svita. Smu ona uopće biti dica, prez skrbi i teretov ili starji i društvo od njih očekuju velika postignu­ća? Od današnje dice mnogo i preveć očekujemo! Ona moraju biti vrlija nego smo bili mi. Rijetkokrat smo smirom s tim, ča ona djelaju i ča za se­be kanu. Svit mora nastati bolji, kanimo mi odrašćeni! Gdo će ga poboljšati, ako ga nismo poboljšali mi?!

Tovaruši i družice imaju velik uticaj na našu dicu. Mladi ljudi se uču, kako zaha­djati jedan s drugim. Ča nije to bitno za mir u obitelji, seli, zemlji i na svitu? Mladi ljudi imaju ideale, oni kanu ionako poboljšati svit, ali drugačije ne­go smo to kanili mi. Zvana to­ga je to kanio i Jezuš. I on je bio idealist i apsolutno „smart“. Naša dica nas tribaju, ne sa­mo kot financijere laptopov i smartfonov, nego i kot mentore i protektore u žitku, da bi mogla vjerovati u svoje talente i ideale. Kadakoč svoje ćuti i želje izražavaju jako glasno i energično. Ne maru se za to, ča drugi o nji mislu. To je i Jezušu bilo svejedno — i onda, kad su ga njeg­o­vi starji iskali. Kadakoč našega sina ili kćer mo­ramo batriti i dopustiti da se splakne na našem ramenu, da splazni pod našu blazinu. Kadakoč dite svoju mamu ku­šne još i u javnosti.

Dica se u svojoj koži ćutu dobro. Ipak se rado zaviškaju i onda se kot kucki ili mačke šmuljaju kroz stan. Di­ca kanu čuti povidajke. Ona nastanu srdita, kad se gdo ne ponaša dostojno. Dica se ra­do smiju i svenek im je ča veselo. Živo dite je pravo sunašce: svenek dobro raspoloženo i znatiželjno, ča je na svitu n­o­voga.

Dici nije bitna prošlost, a ni budućnost. Ona uživaju sa­dašnjost, ar ne poznaju vrimenske varijable. Za dicu je žitak vječan. 

(Agnjica Schuster)

Kategorije