U naši hrvatski govori dob­ro čuvamo perfekt (prošlo vri­me) i pluskvamperfekt (pret­prošlo vrime), jer su nam potribni za našu komunikaciju o čemu, ča je jur pro­šlo: Kade si bila? (prošlost) „Prosio sam (prošlost) du­šu, ka mi je prstanj bila dala (pretprošlost) na spominak, neka mi oprosti.“ (Fridrik Bi­n­tinger).

Za opisivanje radnje u pro­š­losti postoju još u hrvatskom jeziku i aorist i imperfekt, ke ali kod nas ne ubrajamo u pr­o­duktivne kategorije. S druge strani opet moremo obadvoja vrimena najti u naši evandjelji i stariji teksti vjerske tradicije. A koč se koristu i u suvrimenoj gh. književnosti aorist i imperfekt.

Danas ćemo si pogledati aorist, ki se tvori od svršenih (koč-toč i nesvršenih) glagolov, i to od infinitvne osnove:

1) ako osnova završava na samoglasnik imamo sljedeće na­stavke: -h, - Ø (bez nastavka), - Ø, -smo, -ste ,-še: odgovorih, odgovori, odgovori, odgovorismo, odgovoriste, odgovoriše.

2) ako osnova završava na samoglasnik imamo: -oh, -e, -e, -osmo, -oste ,-oše: rekoh, reče, reče, rekosmo, rekoste, rekoše.

Primjeri u rečenica: Reče im Jezuš: (u naši govori bi rekli: Rekao im je Jezuš). Odgovori im Jezuš: (u naši govori: Odgovorio im je Jezuš). Oni rekoše: „Jezuša Nazaretskoga“ (u naši govori: Oni su odgovorili: „Jezuša Nazaretskoga“).

Aorist nam je i dobro poznat iz hrvatskih narodnih jačak ili šlagerov, npr. „O majko, majko, što me rodi, kad sreće nemam ja“ (doslovan prijevod glasi: O majko, majko, zač si me rodila (perfekt!), kad sriće nimam ja.

Iz književnosti ćemo citirati Ignaca Horvata: „No ter, re­koh, ću dojt mrvu k tebi.“ Ov aorist „rekoh“ se more u srid­njem Gradišću većkrat čuti  i u seoski govori u obliku „reku“. Kako vidimo se je kod „reku“ preminjio i oblik i doslovno značenje: „Ja reku da ćeš stoprv sutra dojti.“ znači naime doslovno, da „…sam mislio/mislila, da ćeš stoprv sutra doj­ti“. Isto tako: Ja reku da si betežna! Ja reku da ste si vi rod.

(Zorka Kinda Berlaković; 104.)