Petar Tyran

Gdo za Božić ne bi volio pisati o pomirenju, Božićnom miru, u duhovnom rasvitljenju, o svitlosti, proširenju duha i o bezgraničnoj duši? A koliko je teže, ako se upravo u ovu dob došašća, adventa silom prilike moramo odreći ove toliko svete i uzvišene namjere i želje! Vjerojatno ne za svakoga, ali ih ima dosta kim su odurni visti dan za danom o zatvaranju granic, o diženju ogradov uz granice u sredini i srcu Europe, o postavljanju vojske uz granicu, o kontroli na veliki, mali i najmanji granični prijelazi (i na granici med Austrijom i Slovačkom a posebice i Madjarskom na istoku kao i Slovenijom na jugu) o sužavanju Europe a ne na zadnje i sve napetiji bilateralni odnosi med dosadašnjimi prijateljskimi i susjednimi državami upravo i zbog sve rigidnijih kontrolov na granični prijelazi, zbog ure dugoga čekanja a zato i zakašnjenja.

Činjenica je: Europa opet nastaje hladnija, uža, manja a ljudi u njoj opet malodušniji. Kako ćemo obrazložiti patruliranje oklopnih vozil s mitraljezom na vrhu i termodalekozori, ki na 20 kilometrov moru opaziti pokret svega živoga. A visoki dožnosnik Austrijske savezne vojske s proširenim hrvatskim prezimenom iz sridnjega Gradišća nam „uvjerljivo“ razlaže zač da su sada opet potribne ove oštre mjere uz austrijsko-ugarsku granicu. Desetljeća smo trpili od ovih toliko oštrih kontrolov i nepopustljivih granic, smo prokleli željezni zastor i si željili da ov čim prije opet nestane i da opet svi moremo odsapati slobodni zrak — i mi s ove i mi s one strane granice. Srditi, jadoviti smo bili na sve one, ki su nam trubili i nas uvjeravali, da Europu triba podiliti na zapadnu i istočnu hemisferu, da je potribna bodljikava elektrificirana žica, da su neophodna minska polja, da je obavezno potribno striljati i ustriljiti one, ki pokušavaju pregaziti ovu ogradu „straha i mržnje“. Smo jur pozabili kako smo se veselili, kako smo urlali kad je pao željezni zastor med Austrijom i Madjarskom a pak i Slovačkom. Kade su svi oni, ki su zatancali i zajačili i se zagrlili kad je pao Berlinski zid...? Kade su svi oni Gradišćanci i Gradišćanke, ki su najednoč opet prik teretnih putov, prik zelene granice mogli svojim u susjednoj Madjarskoj i Slovačkoj, u Sloveniji — a naravno i u Češkoj na sjeveru.

Ča mislu ljudi, kada na austrijsko-nimškoj granici jur misece dugo moraju ure dugo stati i čekati, a sada su Nimci (pred svim i Bavarci) još zaoštrili kontrolu. A gdo iz Beča ide npr. u Berlin, će lako dojti prik nekadašnje komunističke granice u Češku, ali stoji i čeka na nekada demokratskoj nimškoj granici na ulazu u Nimšku. Navodno se svi boju izbiglic i migrantov. Ali jur je davno opet otrovan odnos med susjedi i državami. Mali Jezuše, prosim ulij im pamet u glavu! 

Kategorije