Dokle lovorove listi kuhamo za čaj, ugodno duši u na­šem stanu, čuda intenzivnije nego kad je kuhamo skupa s jiliši, zna Božica Brkan, ka pi­še internetski magazin: oblizeki.com. Obično osušene listi kuhamo u cušpajzi i supa. Da od lovora moremo kuhati i čaj, nam je kumaj bi­lo poznato. Koga bo­li vrat i ki kašlja, si u frtalj litra kipuće vode more taknuti veliku žli­cu smanjenih listi lovo­ra, ostaviti 10 minut, a pak uciditi. Čaj se mo­re zaslatkiti i piti. On djeluje i protiv vjetrov. Ali čajem si moremo i inhalirati.

Lovor je simbol lipote i umjetnosti. Vijencem spletenim od lovora su htili kinčiti glavu olimpijskim dobitnikom, umjetnikom, cesa­rom i vojskovodjem. U staroj Grčkoj je grčki bog muške lipote, medicine i ozdravljenja, Apolon, imao na glavi vijenac od lovora na spominak neuzvraćene ljubavi nimfe Dafne. Dafna je grčka rič za lovor. Ona se je naime pretvorila u lovorovo stablo, da bi se ugnu­la Apolonovomu udvaranju. Apolonov hram je imao krov od lovorovoga lišća, ko da ču­va od betega, zaviškanja i grm­ljavine. Lišće lovora se je pri­našalo i Apolonovom sinu Eskulapu, ar se je mislilo da je ono jak antiseptikum. Pravica lovorovoga vijenca, da se dobitnikom Olimpijskih igar nasadi vijenac, je poticala još od starogrčkih naticanj, ka su se održavala u čast Apolona 600 ljet pred Kristušem.

Starogrčke proročice iz Delfija su prorokovale budućnost, a pritom žvakale lovor. Kasnije narod preporučao da se pod podglavaču, na koj se spi, vrže lovorova list. Poznati pjesnik i filozof srednjega vijeka, Dante Alighieri, je čudakrat slikan s lovorovim vijencem na glavi. U sridnjem vijeku su vjerovali da je lovor stablo, ko človika čuva od uro­ka i višak. U starom Rimu su tijumfatore čekali s lovorovim vijencem na glavi. Rimski ce­sari su lovorov vijenac nosili kot simbol trijumfa i be­smr­t­nosti. Rimljani su ga nosili i pri spalu, ar su mislili da se na ta način branu pogibeli. Kar­lo Veliki je 812. ljeta naredio da se lovor mora saditi u svi vrti. Gdo si ga danas posadi, mu mora dati sunčano mjesto čuvano od vjetra pak bogatu i vlažnu zemlju. Rim­­ski gurman, Apicius, je za lovor go­vorio, da je zvanare­dan začin.

Lovor poti­če iz Ma­le Azije, o­da­kle se je proširio po Mediteranu. Mnogi mislu da su najlipše lovorove loze u okolici Lovrana i Opatije u Hrvatskoj. Lovran je po lovoru dostao svoje ime. Koč se i ljudi zovu po lovoru, recimo Lovre(nac), Lore, Lara i Dafne. Listi lovora dušu u­godno zbog eteričnoga ulja, ko sadržava ca. 50% antiseptičnoga cineola. Lovor si človik mora zaslužiti. Akademska titula „Baccalaureat“ je naj­niži akademski stupanj, iz koga smo izveli titulu „Bachelor“. Mnoge uspjehe i danas korunimo lovorovim vijencem. Ko­mu je jednoč takov vijenac na­sadjen, on se na njem more spočivati.

(Agnjica Schuster)

Kategorije