Kako se sve giblje, sve je dinamika, tako smo i s Bogom, vjerom. Ako ne idemo prema Bogu, onda se odaljujemo od njega. Ovo je univerzalni zakon, ki valja za prirodu, fiziku, biologiju, vjeru. Sve se giblje, sve je na putu. Kad ča stvoreno „postane“ pri svojem putovanju, umre. Tako je i s našim životom. Ugasila mu se je vjera — znaju reći ljudi. Ako se zna vjera ugasit, onda mora vjera stalno goriti. Pa kako ne  — kad nam život skoro svaki dan ča neočekivanoga donese, čim se moramo poborit. S vjerom moramo reagirati na sve naše dogadjaje, probleme, nevolje, križe, ali i na uspjehe. Vjera su očalji, ke nam je Bog dao. Bez ovih očalji ne vidimo dobro i ne znamo posle dobro prosuditi.

 

„Blaženi ki gledaju i žajaju za pravicom — nije ništa drugo, nego rasti u znanju Božjem. Nije rečeno, da su blaženi, ki su pravicu našli, nego ki ju išću. U knjigi Sirakovoj/24, 21./ ovako veli pisac: „Gdo me je ukusio, ta me još jače želji, ki od mene pije, još jače žaja za manom.“

 

Kako človik želji susresti dobroga prijatelja, tako si človik želji i susresti s živim Bogom. Ljubavi človiku nikad nije dosta, zato oni, ki zaista pravu ljubav išćedu, i najdu Boga.

 

Boga se moramo dotaknuti, a to se dogadja kroz vjeru. Za dotaknuti se Boga nam najlipšu peldu daje žena, ka boluje od tečenja krvi. Rekla je pri sebi: „Ako se dotaknem nek samo prateži njegove ozdravit ću.“ I dotakne se ga i ozdravi. A Ježuš joj veli: „Kćerka, vjera tvoja te je ozdravila.“/Mk. 5, 28-34./ Zato su i apoštoli prosili Jzuša: „Povekšaj nam vjeru.“/Lk.17,5.

 

Ako bi nek imali vjeru kao muštarnovo zrno, bi sve dobili, ali još i tako malo vjere nimamo. Da je tako, to se pokaže, kad smo u nevolji. „O Bog zač si me zaostavio“ — kričimo iz svega guta. Jedna bolest, ili kakova nevolja nas mora doseći i odmah leži naša vjera kao ivalid u grabi. Prosimo Boga i imat ćemo sve već i već vjere. Ako smo nek malo dobroga učinili, činimo ga još već i dorast ćemo do neba. Ništa nas tako ne zdiže k nebu, kao ljubav. Tim škalam s kimi ćemo najlaglje i najsigurnije dojti u nebo, je ljubav ime, a zupci su im vjera, ufanje, druge kriposti i zapovidi. Sve to ča nam Jezuš preporuča, su sredstva, da čim laglje dojdemo u nebo. Arena je ov svit, kade vojujemo naš boj za nebom, ali ne oružjem, nego s vjerom i ljubavlju.  

 

Jedan oficir leži na smrtnoj stelji, ki je svom svojom moću, znanjem i ljubavlju služio svojega kralja, Ludovika XVI. Javu mu da će ga dojti kralj pohoditi. On im veli: Ča mi hasni, kad bi bio tako vjerno služio Boga kao njega, se sada ne bih bojao smrti!

 

Kakova pouka i za nas. Služiti Bogu svom dušom, srcem, pameću, pa se nećemo bojati smrti, nego dat će nam ta Bog, koga smo služili, da smo izibrani, da smo spašeni.