Prestiž

Gradišćanskohrvatskomu jeziku fali prestiž. Je li neki jezik ima šanse za budućnost, odvisi od toga, je li ima prestiža i je li su mu govorniki jezične zajednice lojalni. Gradišćanski Hrvati su stoljeća dugo bili u kontaktu s nimškim/slovačkim/ ugarskim jezikom. U bliskoj prošlosti nimška javnost nije akceptirala hrvatski jezik, i ta­ko su Gradišćanski Hrvati bili prisiljeni, da samo u svojoj privatnoj sferi hasnuju svoj jezik. Oni iz kurtoazije u kontaktu s Nimci nadomješćaju hrvatski jezik nimškim. Svoje pravo, da u javnosti hasnuju jezik, prvič ne kanu, a drugič ne moru ishasnovati. Prvič se kanu poga­djati s Nimci i ne biti raskričani kot kverulanti, a drugič im u hrvatskom jeziku za mnoga značenja falu adekvatni izrazi. 

 

Diglosija

Ako je u jednom društvu dvojezičnost funkcionalno difere­n­cirana, a to znači da se jeziki u različni oblasti hasnuju odvisno od toga, kako moćni i prestižni su, onda smo konfrontirani diglosijom. U prestižni ja­vni domena prevladava moćni jezik, a u socijalno nevažni domena, u familijarnom krugu, se hasnuje i slabi jezik. Ov osebujan oblik asimetrične dvojezičnosti je fatalan za neki jezik i tipičan za gradišćanskohrvat­sku situaciju.

 

Jezični deficiti

Da je gradiš­ćan­skohrvatski je­zik rezerviran za privatnost i da mu je tim sužen i horicont, pro­uzro­kuje kontinuirano sma­nj­i­vanje jezičnih kompotencijov. Jezična erozija gra­diš­ćansko­hr­vat­skoga jezika se vidi i u gramatiki i leksiku. Kad govo­r­niku sfali rič, on poseže u dominant­ni jezik, a to je nimški, i tako popunjuje le­ksi­čke praznine. Ov fenomen, k­o­ga nazivamo releksifikacijom, je glavni uz­rok za to, da jezik radikalno po­č­ne zaostajati u razvitku. Već se ne obnav­lja i tako omlahavi zbog toga kad ga govorniki već ne moru hasnovati na svi područji. Konačno on zamukne, ar se potencijalni govorniki poslužuju ono­ga jezika, s kim moru izražavati sve svoje misli, ideje, činjenice i osvidočenja.

 

Socijalna interakcija

Ako se neki jezik ne more hasnovati, kad govorniki zbog pomanjkanja izrazov u njem ne moru izraziti sve, ča je človiku kot socijalnomu biću potribno, oni počnu hasnovati drugo sredstvo komunikacije. Svenek je to jezik, ki je moćan i jak, ki nudi širok spektar izražajnih mogućnosti. To je za Gradiš­ćanske Hrvate nim­ški jezik, jezik javnosti, školskoga obrazovanja, medijev i državnih tijel. Zato roditelji svoju dicu jur od malih nog uču nimški u familija i u velikom stilu napušćaju gradišćanskohrvatski jezik. Jezik, ki je interesantan sa­mo zbog narodnih ja­čak, folklora i tamburice, ne odgovara današnjemu svitu. Takov jezik u ekonomskom pogledu nije atraktivan. Svaki Austrijanac, je li je Hrvat ili Nimac, kani profitirati od društvenih do­bar i zato mora nolens volens akceptirati jezik, ki u društvu ima socijalni status.

S ovim nastavkom završavaju sociolingvistički prikazi gradišćanskohrvatske situacije. Na kraju memento: Svaki pojedinac, ki zna jezik, ga ne zna samo za sebe samoga, nego za druge. Svaki pojedinac je­zik zna, da bi mogao profitirati od toga znanja. 

(Agnjica Csenar-Schuster)

Kategorije