Uz farnike imaju učitelji poseban značaj za našu narodnost. I oni su bili ugledna, respektna pršona. No noteri su po automatiki boja proigrali svoj ugled za vrime boja, jer su im prišili pristranost. Kod učiteljev nije bilo čuda iznimkov. Sve su po redu pozvali na novačenje ili iz rezerve u službu. Tako se je veljek početkom boja našlo prik 6000 učiteljev med vojaki. Iz hrvatskih sel iz Šopronske županije imenom znamo za Fabijana Ézsola iz Štikaprona, Ivana Kriszta i Jožefa Rácza iz Rasporka, Karola Szedenika iz Fileža, Ludviga Szedenika iz Trajštofa, Ivana Szabó iz Židana, Šimu Biricza i Antona Lorenca iz Frakanave, Eugena Tibolda iz Velikoga Borištofa i Jure Fenesza iz Vulkaprodrštofa. (Nažalost iz drugih sel nimamo podatkov!) Svakako je ali veliki broj učiteljev morao na front, jer su je gledali za sposobne peljanja manjih jedinic ili posebnih zadatkov.
U naredbi Državnoga upraviteljstva moremo viditi neku vrstu kompromisnoga popušćanja u ljetu 1915., kada su u državni škola odredili podučavanje materinskoga jezika. Ako pomislimo da je ugarska školska politika odredila postavljenje državnih škol kade je bilo mogućnosti po nalogu pojačane madjarizacije, a sada dopušćaju podučavanje materinskoga jezika?! U Šopronskoj županiji se je od 19 državnih škol u 16 javilo za podučavanje nimškoga jezika i jedna, Cikleš, za podučavanje hrvatskoga jezika. Zakonom su zvana toga odredili podučavanje vjeronauka u svi škola u materinskom jeziku.
Ali mora nam biti jasno značenje stare poslovice, u boju zanimu/muču muze!, tj. za kulturu, jezik, školska pitanja nimaju nikakve mogućnosti. Veliki broj škol se je moralo uopće zapriti, jer nije bilo učiteljev ki bi podučavali bili. Npr. ne smimo pozabiti da je 1917. još u Sv. Mihalju, Temerju, Lajtici bio hrvatski jezik u školi.
Prestrašena ugarska školska politika je pak u novembru 1918. najednoč odredila, velikodušno!!!, uredbu o jeziku u škola. Uredbu je morao našim školam najaviti jurski biškup Anton Fetser, jer su naše škole s malih iznimkov bile privatne, dakle crikvene vjerske škole. On lakonično daje: …va občina, kade materinski jezik ni madjarski, se va škola občinski kot i konfesionalni more (prosim Vas: MORE!) jezik občine aliti uzderžavatelja pri učnji upotribit. Učnja madjarskoga jezika se va pervom i drugom klasu more (prosim MORE!!) obustavit. Učnja polag ove uredbe se od seda more začet. Lovászy l. r.
Moremo se prestrašeno pitati, kade su živili ovi političari krajem 1918. lj.? Ne ide ovde za mali broj zapadnougarskih hrvatskih škol, ali za veliki broj Švabov=Nimac, Slovakov, Rutenov, Rumunov, Židovov po Ugarskoj. Skoro za tim nazvistu novine potribovanje isključenje vjeronauka iz škol. A zadnja je vist u ugarski novina MOSONVÁRMEGYE (Mošonska županija), da se u svi škola mora podučavati državni jezik a hrvatski samo u viši razredi, kade se nauču štati i pisati, jer se doma nauču i tako hrvatski a ugarski ne. Tužu se za nedostatak knjig i da su se Bizonja i Novo Selo odlučili za državni program ali Lajtica i Bijelo Selo za nimški jezik ali ne za hrvatski. A to moremo gledati za općenitu pojavu. I naše su škole i učitelji došli u krizu, jer nisu dostali nikarkove direktive a pretpostavnost sela je odlučila po svakidašnjoj momentanoj potribčini bez toga da bi gledali bili na budućnost hrvatskoga jezika i hrvatske kulture.
(NB)