Svaki kulturni narod je do­šao po putu opismenjivanja prik Biblije do svoje ugledne pismene kulture. Ni Hrvati, ni gradišćanski Hrvati nisu bili iznimka na tom putu. Vjera i Crikva im je dala praktično znanje pisanja i čitanja u ruke, da bi tako la­kše razumili rič Božju i stupali po putu vječnoga spase­nja. Nažalost, nikada nam nisu pojasnili ta grudasti put u školi: ili ga nisu (po)znavali ili nas nisu kanili upo­znati s njim (ar bi mogli doj­ti na ideju usporedjivanja) ili nikomu nije bilo onako či­s­to jasno koliko to znači za svist, kulturu i narodno(sno) držanje jednoga naroda.

 

Iz germanskoga svita smo čuli za gotsku Bibliju Wul­file iz sredine 4. st. ili mo­žda za latinsku Vulgatu, ka se pripisuje Sv. Jeronimu, ki je živio na prijelazu iz 4. u 5. st. Na njega se Hrvati rado po­zivaju, u prvom redu gagoljaši, ar su ga gledali za svojega, rodjen je u rimskom Stridonu, na granici izmedju Dalmacije i Panonije. Njegova latinska Vulgata je priznata od Crikve za latinsku službenu verziju ri­mokatoličanske Crikve.

 

O slav(en)skom pismu mo­remo nešto doznati od „crnorisca“ ada fratra (monaha) Hrabra, ki veli: da Sla­v­(e­n)i nisu imali pisma (knjiga) i zapisali si potrebno črtami i zarizi, tzv. rovaši i gatali su, tj. imali usmenu kulturu, pamćenje, ar su bili pogani. Kada su se pokrstili su na početku pisali grčkimi i latinskimi slovi, dokle im se Bog nije smilovao i poslao apoštole Ćirila i Metoda, ki su im stvorili pismo i preveli dijele Svetoga pisma u slav(en)ski jezik. Tim su dali podloge za razvitak književno­sti (pisane riči) svih slav(en)­skih jezikov. Ćiril i Metod su bili Grki, rodjeni u Solunu (Thesaloniki) i živili u 9. stoljeću i uz svoj materinski je­zik grčki naučili u svojem gradu i slav(en)ski.

 

Uvijek smo tvrdili i vjerovali, da su sv. knjige bile pisane samo u sveti jeziki: židovski, grčki i latinski. Medtim jur franački zapisi početkom 9. stoljeću velu: mora se narediti, da molitvu Gospodinovu, … apoštolsko vjerovanje, neka se nauču svi u latinskom ali is­totako i na barbarskom (svojem) jeziku da ono što valuju ustiju i srcem vjeruju i razumiju. Takove i slične naredbe su peljale na upotribu ćirilometodijanskoga jezika u liturgiji što je peljalo do Metodijeve doktrine, ka se je održala med Hrvati dugo u novi vijek. Očituje se ona u krhotni, požutjeli listići, rijetki ostatki, ki se čuvaju u B­eču, Parizu, Brižinu (Freisin­gu), u tekstu Baščanske ploče i Šibenske molitve. Po crikvenokulturnoj predaji je Metodijeva doktrina sadžavala dijele Svetoga pisma, perikope (dijele) za čitanje pri liturgiji, na koj tradiciji su hrvatski gla­goljaši gradili svoju tradiciju iz ke je vrimenom proizlazio hrvatski pismeni i književni jezik.

 

Prvi veliki pothvat na polju Svetoga pisma je poduzeo franjevac Bernhard, rodom iz Sp­lita na prijelazu 15. stoljeća u 16., ki je u Veneciji 1495. iz­dao Lekcionar (zbirka odlomkov iz Biblije, ki se čitaju pri maši), latinicom, koga gledaju za most izmedju starih glagoljaških tekstov i hrvatskoga na­rodnoga jezika, kako su ga do­nesli sobom i Hrvati u naše kr­aje. Od franjevca Bernharda su se pak polako, nevidljivo ra­zdvajali puti prijevodov Sv. pisma matičnoga naroda i da­nas gradišćanskih Hrvatov. Akoprem moramo naglasiti, da su se gradišćanskohrvatski pri­jevodi svenek ugled(av)ali ma­nje ili već u hrvatske na jugu. To moremo bez najzadržanja dokazati za Stipana Konzula (1562. i 1563.), Nikolu Krajačevića Sartoriusa (izdano pod imenom Petra Petretića, 1651.), Jurja Muliha (1742.), Štefana Zagreb(e)ca (1715.), kako smo našli po skromni farski knjižnica i potpuno izdanje Ivana Matije Škarića u 12 sveskov (1858.-61.), Ivana Evadjeliste Šarića (1941.), Bonaventure D­ude (1962.), pak čuveno Ju­re Kaštelana skupa s Bonave­n­turom Dudom (1968.) i najn­o­vija, uskladjena izdanja Kršć­an­ske sadašnjosti u Zagrebu od 1972. ljeta.

 

Dokle nas upis u „klimpu­šku knjigu“ iz 1564. lje­ta potsvisno povezuje s Metodijevom doktrinom rado se po­zabimo i potisnemo glagoljaša, ki je prešao na protestantizam Stipana Konzula iz Istre (1521. - 1579?) i Antuna Dalmatina (? - 1579.), ki su i nam dali 1568. u zapadnoj Ugarskoj bib­lijske tekste naslovom Postila u ruke. Naša je protivreforma­torska akcija istribila nje i sve naše protestante, ke smo imali u velikom broju po naši i mišoviti seli.

 

Luterova teza je bila, da i jednostavan narod mora dojti do teksta Svetoga pisma. I Hrvati, akoprem je u Hrvatskoj protestantizam bio jako potišćen, su nastojali prevesti cijelu Bibliju na hrvatski, narodnom jeziku bliski jezik. U prvom redu su to bili Stipan Konzul i Antun Dalmatin, ki su se priključili Truberovoj tiskari, ku je postavio koruški bogatuš Hans Ungnad von So­nnegg u Urachu blizu Tübingena. Njim je uspjelo u lje­ti 1561. do 1564. izdati glagoljiticom, ćirilicom i latinicom ve­liki broj vjerskih djel za Hrvate.
Za nas pod naslovom Posztila Evanyeliov, koi­sze vszaku nedillu po obi­tsayu otsito u czri­kvi tstu, ..., u dvi djeli, ne više u Urachu, ar je Hans Ungnad medtim preminuo (†1564.), nego V Ratisz­poni = u Regen­s­burgu M.D.LXVIII. = 1568. Pr­i­jevod je po Ivanu Bren­czu, ki je u svoje vr­ime bio med Ni­mci jako u­gledan.

 

U Regen­s­burgu zato, ar su se Dalmatin i Ko­n­zul preselili u Regensburg, kade je djelovao u to vri­me veliki hrvatski reformator Matija Vlačić Ilirik (Flacijane­ri u Gradišću). Konzul je s tom Postilom došao u Željeza­n­sku gospošćinu, gospodaru Weißpri­a­hu (1567. i(li) 1568.) da širi protestantsku vjeru med zapadnougarskimi Hrvati.

 

Iz Konzulove koresponden­cije s njegovimi prijatelji zn­amo, da ga Hrvati Željezan­ske gospošćine nisu primili ja­ko oduševljeno i da je prilično friško skrsnuo iz te okolice. Svakako ali moramo priznati, da je on bio prvi, ki je mislio na pismene vjerske potriboće zapadnougarskih Hrvatov, ar nimamo svidočanstva, kako su svećeniki, ki su došli s doseljeniki, mislili u tom pitanju.

 

Predgovor Postile je napisan nimški i hrvatski Ivanu/Joha­n­nu von Weißpriachu, ki je u to vrime bio založni gospodar Željezanske gospošćine i veliki prijatelj i podupiratelj protes­tantizma. Jezik Postile je pro­učavao znanstvenik i jezikosl­o­vac Franjo Fancev 1916. ljeta i ustanovio kako i drugi pred njim, da je tekst evanđelja Novoga zavjeta (1562) jako spodoban »Lekcionaru« Bernardina Splićanina iz 1495. i 1543. Takova ovisnost glede lekciona­ra vidi se i u tekstu evanđelja Postille (1568), veli prof. Alojz Jembrih. Fancev ustanovi da je jezik ...u glavnome primorski i istarski govor čakavskoga narječja imajući bar u tragovima sve osebine starijih i današnjih govora tih krajev,…

 

(NB)