Petar Tyran

Cilj je svih medijov, da­kle i tiskanih i eletron­skih, a pred svim i social media, da postižu čim ši­rje sloje publike, da je čitaju i gledaju čim već ljudi i da u sve većoj konkurenciji ne samo moru opstati, nego da po mogućnosti još i moru proširiti svoj klijentel, dakle štitelje, gledatelje odnosno p­osjetitelje. Naravno, da su novi mediji, takozvani social media velika konkurencija tra­dicionalnim medijam kako su to tiskane novine ili televizija ili radio. Zato se i ovi tradici­­onalni mediji pokušavaju u­sidriti i npr. i na webu, to je na domaći stranica u inter­ne­tu, na Fejsu itd.

Redoviti ali i samo povrimeni pohodniki Hrvatskih novin i na internetu jur duga ljeta moru koristiti ov način informiranja, a pred svim i brzo surfanja i detaljirano is­kanje informacijov. Uza to Hrvatske novine na svojoj domaćoj stranici nudu i kalendar priredab a ne na zad­nje i — najvjerojatnije naj­po­sjećeniji link — galeriju slik. To je, dakle, televizija u novina. Na početku svakoga ljeta u retrospektivi o prošlom lje­tu zainteresirani štitelji moru čitati, kako dobro posjećene su te stranice Hrvatskih no­vin na webu: www.hrvatskenovine.at. A ne samo to, ne­go i kade, u ki zemlja gdo ko­liko puti kada klikne na link Hrvatskih novin. Najkašnje onda još i najkritičniji štitelji moru puknuti u veselje i zadovoljstvo, ako vidu gdo sve kade lista po ovi naši novina.

Ali uz sve ove dodatne po­nude i aktivnosti prvobitni je cilj svih tiskanic, da ljudi listaju u novina, čitaju, pogledaju slike — i po odredjenom času ponovo uzmu u ruke no­vine i ponovo listaju i mogu­će onda pročitaju (znamda i uz pomoć npr. izvornijega govornika ili govornice hrvat­skoga jezika ili znamda i rje­č­nika) ča pred tim još nisu. U slučaju Hrvatskih novin to kroz cijeli tajedan, od petka do petka listaju i čitaju u nji i ponovo nešto pogledaju, ča znamda nisu veljek razumili i ča im nije bilo dosta važn­o, a sada je.

Jezik je, a to nam je svim jasno, ključno je pitanje; pred svim poznavanje jezika! S  tim pitanjem — a to je ujedno naš vjekovječni problem kao narodna grupa u maćehin­skoj domicilnoj zemlji — ali i bez kulturne a pred svim i je­zične pozadine matične ze­m­lje (ke bi moguće bilo), ali ju ve­ćina gradišćanskih Hrvatov — ili bi bolje reći Gradiš­ćancev ki govoru i hrvatski) zbog vrimenske i geografske, dijelom i svitonazorne i po­li­ti­čke odaljenosti ne priznaje.

Bilo kako i s bilo ke strane gledamo na naše jezične ne­dostatke i bilo gdo ima bilo kakovo političko i društvenopolitičko, svitonazorno ili još i vjersko uvjerenje: bez hrvat­s­koga jezika koga u nekoj za­jednici govori većina i koj se moremo jezično nasloniti, ni­mamo šanse. Jedno je jezični romanticizam, drugo je je­­zična stvarnost. To su znali i Miloradić, I. Horvat i drugi!

Kategorije