Božićno drivo, jelva ili kot u narodu velimo, „krispam“, je u božićnom času kinč svake crikve i obiteljskoga doma. Svako stablo je znak žitka, a Jezuševo rodjenje je upravo to, novi žitak! U povijesti svake vjere, u narodni tradicija, u arheologiji i umjetnosti cije­loga svita najt ćemo sveta stabalja. Stari naro­di su vjerovali, da stablo, ko nikne,  javlja boga. Duhovni koren stabla je u božanskom svitu, a njegova koruna se širi zvrhu svita. I tako stablo veže ne­bo i Zemlju, ali i pod­zemni svit, svit mrtvih. Zato kad stablo simbolizira duhovnu komponentu i kad je ispunjeno nekom svetom mo­ću, su ljudi poštovali stablo, ko svako ljeto umira i se opet oživljava. Bili su osvido­čeni, da se u njem manifestira nešto mi­stičnoga, ča je iznad človika, nač on nima uticaja i ča valja za cio kozmos. Zato je stablo i simbol svemira, uni­verzuma.

Biblija na mnogi mjesti govori o stablu. Na priliku sto­ji u Knjigi Postanka, da je Bog zasadio vrt, u koga je postavio človika. Stablo žitka je bilo na­sred vrta. Po njem je bilo moguće razlikovati med dobrom i zlom, ada spoznati, ča je do­bro, a ča zlo. Zato je stablo kanal, po kom je moguće spo­znanje. Stablo je zviranjak intuicije inspiracije. Jur stari crikveni oci su stablo žitka u paradižomu tumačili kot Kristušev križ i oltar. Sv. Ambrozije († 397) je osvidočen, da je Kristušev križ človiku vrnuo paradižom. Stablo na­sred paradižoma je Bog pokazao Ada­mu kot stablo žitka! Zato se ono mora gledati i kot simbol za vridnost človičjega žitka.

Neka stabalja uz opću simboliku imaju i svoje osebuj­no značenje. To su stabalja, ka su svenek zelena i ka ne izgubu lišća. To su recimo palma, maslina, cedar, pinija, a i naše božićno stablo.

U vezi toga sv. Ambrozije vidi paralelu s ufanjem i opominja vjerni na­rod, da nikada ne izgubi svoje ufanje, nego da si očuva svoju vjeru, ar po njoj će biti spa­šen. Božićno drivo u crikvi, nakinčeno i rasvićeno, nastaje no­vi duhovni simbol, znak za novi žitak, koga Mali Jezuš svojim rodje­njem človičanstvu nosi za dar. Na to vjernika neka spominjaju jabuke, orihi, keksi, lameta, kuglje, cukrići i sve, ča kinči božićno stablo.

Osebujno znače­nje na bo­žićnom drivu imaju sviće. Svića je u prvom redu vazme­ni simbol, a stoprv potom bo­žićni simbol Jezuša Kristuša. Ali svića zlamenuje i to, da človičji žitak izgara i da jednoč ima svoj kraj. Zato se človik nakinčenim božićnim drivom zahva­ljuje Bogu za to, da mu je da­rovao žitak i za sve prijete da­re, dokle je srićno živio na Ze­mlji. I zato na kraju ovoga ljeta 2017. kličemo: Dika budi Bo­gu na nebu.

(Agnjica Schuster)

Kategorije