Hrvatske božićne jačke su dar nepoznatih kreativcev, ki su kot vjerniki s veseljem primili dar Božjega utjelovljenja. Oblikovali su si hrvatski Božić u stihi i s jačenjem i nam ostavili to bogatstvo.
Je li ima pravo ilirac Franjo Kuhač, ki je u uvodu svoje pjesmarice pisao, da su Hrvati i Slovenci najmuzikalniji narodi, kad imaju najveć narodnih jačak i instrumentov, ne moremo verificirati. Ali je sigurno, da su Hrvati jedan od onih narodov, ki imaju bogat repertoar božićnih jačak.
Mi ne znamo, kako stare su naše božićne jačke, ar su se melodije dalje davale usmenom predajom. Znamo za tekst jačke „U se vrime godišća“, da je zapisan u Francuskoj jur u prvi stoljeći drugoga tisućljeća. Tekst je prevodjen na hrvatski jezik i zapisan u Pavlinskom zborniku l644. ljeta. Pavlinski zbornik je najstarji rukopisni zbornik s notami na području sjeverne Hrvatske. Kot mogući autor se spominja pavlin Franjo Mlinec. Zbornik sadrži 52 jačke s crikvenimi i duhovnimi narodnimi teksti na hrvatskom kajkavskom dijalektu i latinskom jeziku. Tekst „U se vrime godišća“ je narod jačio na mnogovrsne note. Svaki kraj je imao svoju melodiju.
Poruka božićnih jačak je odraz božićnoga otajstva, ko nam je objavljeno u Evandjelju. Da se je Jezuš rodio, se u jačka izriče na način, kako je to mogao razumiti narod pak njegovi dušobrižniki. Neki teksti su nastali kot parafraza na liturgijski tekst. Neki teksti su nastali u zajedničtvu obiteljske sredine i kot izraz druženja, darivanja, čestitanja. „Sklopi blage očice, spi na krilu majčice“ (Kruh nebeski, br. 59) je na priliku uspavanka, ku je narod dao jačiti Divici Mariji: Oj Ditešce moje milo, ti si ’z neba k nam stupilo; ti si dobrog neba dar, za te gori srca žar! Tebe majka si usniva, uspavanku tiho spiva: Andjeli hte k tebi dojt, spavaj, spavaj cijelu noć!
Na priliku opisuju jače „U se vrime godišća“ i „Tri kralji jahaše“ na prilineposredni dogodjaj.
Sve naše jačke su biseri narodnoga izričaja. Ali su i susjedni narodi uticali na nas. I tako med našimi božićnimi jačkami imamo i one, ke su se kod nas udomaćile, ali nisu naše izvorne. Najpoznatija je sigurno „Tiha noć, o sveta noć“ (Kruh nebeski br. 63) i kot rečeno „U se vrime godišća“.
Božićne jačke nosu teplinu svim generacijam. Jačka još već nego rič omogućuje intenzivnu religioznost. Ona je i znak povezanosti. Ali nas jačke povezuju i s vjerom i materinskom ričju. U nji govorimo istim jezikom, vjerujemo istu vjeru. Osebitu vridnost i dragocjenost hrvatskim božićnim jačkam daje njev biblijski sadržaj i inspiracija. One su jačena Vjera Božja i odraz svisti našega vjerskoga, ali i ljudskoga identiteta.
(Agnjica Schuster)