Petar Tyran

Znali smo zapravo — jed­ni točnije, drugi s uv­je­renjem, da uvijek ima ufanja — da je Oliver pregazio prag svojega aktivnoga i nevjerojatno uspješnoga živo­ta kao pjevač i interpretator nekih od najboljih hrvatskih jačak ikada. Ča je bilo, ča je i ča će biti nadalje posebnoga na tom človiku, ki je pred 71 ljetom rodjen u premiloj, prelipoj od Boga danoj Ve­loj Luki na jednom od najlip­ših otokov na hrvatskom Jadranu, na Ko­rčuli?

Ča je to bilo magično u tom glasu, u tom ponekad i malo zriza­nom, lukavom a uvijek do n­e­ke mje­re i šaljivom zabavlja­ču komu su žene oprašćale sve šaljive ponekad i dosta ozbiljne dal­matinske „mačizme“? A kad slušamo riči Tedija Spalata „…I sve ću priživit, na sve san friži (rane, ožiljke, kraste) spre­man. A moran se mi­rit što te neman. Šta je svit ot­kad znan da više tvoj ne mo­gu bit…“ su i muži otvorili svoja srca.

Oliver oduševio je četire milijune Hrvatov i još tri milijune Bosancev, sedam milijune Sr­bov, dva milijune Makedoncev, sve Slovence i Črnogorce, i ki su se zadnjih de­­set­ljeć iselili u Nizozemsku, Au­straliju, Kanadu, Kaliforniju …no pravoda i u Austriju. Oduševio je i 0,065.000 milijune gradišćanskih Hrva­tov, i one med njimi ki hrvat­ski samo još slabo ili skoro uop­će već ne znaju. Ča je naj­bo­lji dokaz, da je bio vrhun­ski interpretator, ki je smi­sao riči, dušu pjesme znao tra­ns­portirati i posredovati svojim jedinstvenim glasom, svojim neizminjivim ges­t­u­som. A njegova interpretacija svojih stihov „Galeb i ja“ (Lipo mi je, lipo mi je,/Na la­žini suvoj ležat,/Na osami bli­zu mora, /Nad pučinom tebe gledat, a — moj galebe!)“, vje­rojatno najpoznatija je nj­e­go­va ja­čka, alegorija o du­ši i najvjerojatn­i­je najbolje ča je na tu temu, pred svim na ras­tumačenju du­še ikada napisano na hrvatskom jeziku. Velikani, gr­čki, talijanski, nimški filozofi i teologi za to su tribali puno u razumu prežvakanih misli, na papiru tiskanih stranic i bezbroj napisanih rečenic i riči. U Oliverovoj pje­smi od tri minute i četrdeset sekundov jasno i razumljivo je op­i­san mir, sloboda i be­s­kraj iz­nad našega nasilnoga, umaza­noga, ograničenoga materija­l­n­o­ga svita — a svi to razumu.

Neće se zaboraviti ča je Oli­­ver jačio o ljubavi, o hlepnji, čežnji, o teški i strašni životi bez ljubavi „…ka u Ce­sarici“ (Cilega života ja san/tija sa­mo nju/da do njenog sr­ca na­djem put/Cilega života moje tilo/je bez nje/ka’ cviće bez vo­de). Kakova slika, metafora!

My Lord, nećemo te po­z­a­biti a još manje Tvoje jačke i stihe. Toliko si nam prirasao k srcu i duši, a te, naravno s Tvojom dozvolom, mirno mo­remo zvati i jednim od nas. Tu dozvolu, čini mi se, si nam dao pri mnogi od tvojih broj­nih koncertov — za Tvoje toliko omiljene gradišćanske H­rvate, uz ke si bio i privatno vezan. Bili smo malo i Tvoji — a Ti još već malo i naš!

Kategorije