Buduće vrime ili futur prvi se sastoji od pomoćnoga i glavnoga glagola. Pomoćni glagol se sastoji od prezentskih oblikov glagola „htjeti/htiti“ (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, ćedu) a glavni glagol od infinitiva: Denas ćedu dojti moji prijatelji k nam na vičeru. Drugi tajedan ćemo pisati školsku zadaću. Kada ćete si pogledati ta film?
Premda se u dijalekti skoro nikad ne zgovori infinitiv na –ti, nego samo na –t (pit, kuhat, spat, gledat, vidit, dojt, pisat, pogledat…) završava u gradišćanskohrvatskom infinitiv ipak na –ti. Zato bi bilo krivo pisati: „Denas ćedu dojt moji prijatelji k nam na vičeru. Drugi tajedan ćemo pisat školsku zadaću.“
Čudakrat stoju ali enklitike (ću, ćeš, će...) veljek za glagolom, a ne pred njim. U tom slučaju imamo posebno pravopisno pravilo, ko smo preuzeli iz hrvatskoga standarda. Onda se kod glagola na –ti u infinitu gubi vokal –i, tako da pišemo: vidit ću, gledat ću, skuhat ću, dojt ću, gledat ću (a zapravo zgovaramo kotno „gledaću, vidiću, skuhaću“): Pogledat ćemo si ta film drugu subotu. Pisat ćemo još i školsku zadaću i test.
Pazimo: Ovo pravilo ne valja kod glagolov s infinitivom na –ći, tako da pišemo: speći ću, reći ću a ne speć ću, reć ću (iako zapravo zgovaramo „speću, reću“): Kada ćeš speći kruh? Speći ću kruh veljek sutra/ zutra. Ili Kada ćeš mi to reći? Reći ću ti to veljek sada.
Za kraj još jedan stilistički savjet: Pod uticajem nimškoga jezika krojimo rečenice tipa Ja ću dojti sutra/zutra k tebi. Mi ćemo nastupiti na festivalu u Novom Selu. U ovi slučaji zapravo nij potribno da koristimo ličnu zamjenicu (ja, mi), tako da bi bilo bolje reći: Dojt ću sutra/zutra k tebi. Nastupit ćemo na festivalu u Novom Selu.
(Zorka Kinda Berlaković; 25.)