Pisat ću ili pisati ću? - Mali jezični savjeti

Buduće vrime ili futur pr­vi se sastoji od pomoćnoga i glav­noga glagola. Pomoć­ni glagol se sastoji od prezentskih oblikov glagola „htjeti/hti­ti“ (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, ćedu) a glavni glagol od infinitiva: Denas ćedu dojti moji prijatelji k nam na vičeru. Drugi tajedan ćemo pisati školsku zadaću. Kada ćete si pogledati ta film?

Premda se u dijalekti skoro nikad ne zgovori infinitiv na –ti, nego samo na –t (pit, ku­hat, spat, gledat, vidit, dojt, pisat, pogledat…) završava u gradišćanskohrvatskom infini­tiv ipak na –ti. Zato bi bilo krivo pisati: „Denas ćedu dojt moji prijatelji k nam na vičeru. Drugi tajedan ćemo pisat školsku zadaću.“

Čudakrat stoju ali enklitike (ću, ćeš, će...) veljek za glagolom, a ne pred njim. U tom slučaju imamo posebno pravopisno pravilo, ko smo preuzeli iz hrvatskoga standarda.  Onda se kod glagola na –ti u infinitu gubi vokal –i, tako da pišemo: vidit ću, gledat ću, sku­hat ću, dojt ću, gledat ću (a zapravo zgovaramo kotno „gledaću, vidiću, skuhaću“): Pogle­dat ćemo si ta film drugu subotu. Pisat ćemo još i školsku zadaću i test.

Pazimo: Ovo pravilo ne valja kod glagolov s infinitivom na ći, tako da pišemo: speći ću, reći ću a ne speć ću, reć ću (ia­ko zapravo zgovaramo „spe­ću, reću“): Kada ćeš speći kruh? Speći ću kruh veljek sutra/ zutra. Ili Kada ćeš mi to re­ći? Reći ću ti to veljek sada.

Za kraj još jedan stilistički savjet: Pod uticajem nimško­ga jezika krojimo rečenice tipa Ja ću dojti sutra/zutra k tebi. Mi ćemo nastupiti na festivalu u Novom Selu. U ovi slučaji zapravo nij potribno da koristimo ličnu zamjenicu (ja, mi), tako da bi bilo bolje reći: Dojt ću sutra/zut­ra k tebi. Nastupit ćemo na festivalu u Novom Selu.

(Zorka Kinda Berlaković; 25.)