Plače se i ta otac s trojom dicom, najstarje je šest ljet staro, kim je teretni auto na zebri u Mosonmagyaróvaru na smrt pogazio mamu. A koliko je ovakovih slučajev. Morje je to, koliko suz se stoči širom svita, od nesrićnih, od nevolje pogodjenih ljudi. Koliko suz stoči majka, ka vjerostuje nad nje bolesnim ditetom cijelu noć. Koliko je ocev, majkov, ki zaman čekaju svoju ženu, muža domon, nima ih, zgubili su se. Mlad otac si stišće oči, da ne vidu dica njegov plač, ki ga davi kod groba svoje ljubljene žene. Koliko starcev, staric žrka suze, i nikoga nije, ki bi jim otrl suze i barem neku rič rekao.


Plaču se otac, majke, jer im je dite prošlo krivim putem i ne znaju kade je, kudaj pohadja. Barem javi nam se, poručaju na internetu, ali ništa. Strašno je, kad mora trpiti, plakati se majka, zbog nezahvalnoga diteta, ko je krivim putem prošlo. Znamda još strašnije je, kad se dica plaču, jer su je ostavili roditelji, ili jednostavno otišli drugomu. A dite se plače za svojom mamom i ne razumi, zač ih je ostavila.


Plač. Plakao se je i Jezuš, kad je vidio kako se sestre Lazara plaču za njim. Išao je i gori je stao Lazara. Plakao se je Jezuš nad Jeruzalemom, jer nije spoznao njegov pohod. Jezuš kao sin, Židov, volio je svoj narod. Volim Boga, volim svoj narod, to je normalno. Nenormalno je, ako ne volim svoj narod, u kom sam se rodio. Nenormalno je, ako ne volim tu vjeru, u koj sam se rodio. Majka voli svoje dite, iako je nevjerno, a ja ne bih volio svoj narod, zbog barkakovoga uzroka. Volim svoje dite, volim svoj narod, jer je moj, jer sam sin mojega naroda.


To je moj dom, kade sam se rodio, kade je moja majka po prvi put sklopila moje ruke na molitvu. Tovaruši, prijatelji, polje, vrt, stan u kom sam se rodio, cimitor, u kom počivaju moji starji, to je moj dom, to mjesto je diboko upisano u moje srce. I bar kamo dospenem, sve ovo sobom nosim u mojem srcu, to je moj dom. Onde, kade mi je zibka bila, je moj dom, piše Miloradić. Ugarska himna ovako počne: „Bože blagoslovi Ugra“. Ugra, Hrvata, Nimca kao domoljuba. Bog nas blagoslavlja kako smo, barkomu narodu slišimo, narod Božji smo.


Srićan je človik, nad kim se ne tribaju plakati njegovi roditelji. Srićan je on i njegovi roditelji s njim, a srićno je i nebo s njim. Strašno je, ako se moraju moji roditelji plakati zbog mene. Sve su dali, odgojili me, učili, molili s manom, a ja sam se izneverio, i nastavu roditelji plač nad manom, a morao bi im biti radost, veselje. Ali nek samo Bog zna, koliku dicu su majkine suze domon donesle. Majkina suza ima veliku moć. Ali plač se obrne u radost, rodi se dite od jedne velike grišnice i dite je čisto kao jutarnja rosa, friško. Ovim ditetem ove grišnice počne opet ponovljenje ljudskoga roda. Tako je i u životu, kao i u prirodi, po smrzi, zimi, dojde protuliće, sve se oživi, sve je novo. Isto kao s človičanstvom, kako i s pojedinim človikom, tako i u povijesti narodov, dojde nova dob, človik išće izlaz, išće pravi put. Tako će biti do konca svita, grih i pokora, svitlo i škurina, propadanje i goristanje. Ovo je človičja tragedija ali i spas, jer tragedije rastriznu človika i vidi, da ide krivim putem. Čisto oko diteta te velike grišnice sve veli, rodi se svetac u utrobi grišnice. Tako je to u životu, grišniki i sveci u istom kotlu. Ča jedan upropasti, drugi podigne. Zlo i dobro, vjera i nevjera, Bog i zali, stalna slika u povijesti človičanstva.


Ali čujemo Jezuša: Ne bojte se, Bog je s nami. Zapravo u tom se pokaže moć Božja, da i uz sve zlo Bog ostaje dobitnik, tako i u našem životu. Bog je prvi i poslidnji, Bog je s nami i s njim ćemo nadvladati sve teškoće i nevolje, tako i grihe. Ne boj se brate, biti ćeš dobitnik, pobjednik s Bogom, i preobladati ćeš sve nevolje i grih, ki te sprohadja. Bog ti plete vijenac u nebu, da te vjenča i koruni na vijeke.  (p)

Kategorije