U Pokusu, hrvatskom kul­turnom časopisu iz Gradiš­ća (broj 1/1978) doajen kul­turne kritike u Gradišću, Vorištanac Franjo Probst piše pod naslovom „Misli o Ru­dol­fu Klaudusu“:
„Da postoji literatura Gradišćanskih Hrvatov, i to profilirana, svemu tomu jur već od 350 ljet, početo s Gregorom Mekinićem, prik Eberharda M. Kragela, Lovre Bogovića, Jo­že Ficka, Mate Meršić Miloradi­ća i Ignaca Hor­vata, ki nisu sa­mo regionalno poznati, ponovo nam je pokaza­la književna povijest.

Poznato je, da je razvitak muzike Hrvatov u današnjem Gra­dišću išao vlast­i­te pute, i da je jerbinstvo nje­ve bogate narodne muzike, ku su is­tražili Kurelac, Kuhač i drugi, našlo put u „mu­zikalnu kulturu“ ove krajine, npr. u djelo Jožefa Haydna.

Ali samo od samostalnoga slikarstva i kiparstva Gradiš­ćanskih Hrvatov do sada nije bilo pominka, kad se je do sa­da znalo samo malo ili uopće ništa o o­voj djelatnosti. Sigur­no, poznata su na cijelom svi­tu ogrebe­na vazmena jaja iz Sti­njakov. U orna­men­tiki na­rodne u­m­jet­nosti se najdu na gradišćanskom pod­ručju moti­vi, ki ka­žu sličnosti onim u staroj domovini Gra­dišćanskih Hrvatov; ali Hrvati ove zemlje do današnj­e­ga časa nisu imali vrhunskih umjetnikov, kiparov i slikarov. Točnije rečeno nisu imali R. Klaudusa, ovoga „velikoga staroga“ gra­dišćan­skoga slikara, ki je kao nijedan drugi umjetnik ove ze­mlje ko­vao već pomoćom svo­jih slik, ju otkrio kroz svoje dje­lova­nje, peljao iz svoje užine u europ­sku prostranost.

Kako rečeno:
Pedeset ljet on jur slika (pisano je ovo 1978. ljeta, op. ur.) u Gradišću. Kad se je rodjeni Šuševac opet vratio po studiji iz Kisega (Güns), Beča i Zagreba u svoju domovinu i prvi put ovde izlagao, piše jedan kritičar: „Rudolf Klaudus mo­re na području umjetnosti stv­o­riti znamenitoga. On ide nove pute, nije lako razumljiv.“

Rudolf Klaudus ispunio je ove riči kritičara, išao je nove pute i unosio nešto novoga u umjetnost ove zemlje. U jednu umjetnost, ka je bila u svojoj dobi u prvom redu umjetnička topografija. Klaudus se i on­čas nije držao na konture i povr­ši­nu gradišćanske pokrajine, on se je jur onda probio do najbitnijega ove granične zemlje. On nikada nije bio preslikar po­krajine, nego anatom nje du­še ki je odnosio sloje vanjskoga i ki je zgnjavio iz neba i zemlje, iz kamena i driva boju, farbu, i ju slagao strukturam nove pokrajine.

Rudolf Klaudus je patetičar boje i patetičar jednostavnoga. Njegov svit ostao je i po pedeset ljet mali, još uvijek najde svoje motive izmed Landžera (Land­see) i Livke (Lo­ckenhaus), iz­med Maloga Borištofa i Šu­ševa u jednoj pokrajini, ka i dan danas leži daleko od glavne ce­ste i u koj živi nasuprot svim nivelacijam panonska šarolikost. Kist Rudolfa Klaudusa probudio je ov na izgled zaspa­ni svit — i ga spravio da gori i se liska, rasikuje — kao Theodor Kramer na području poezije. Klaudus je dao ovomu m­alomu svitu veličinu, je sve preobrazio u boje, ča je nas­talo kroz Fra­nju Liszta melodija pokrajine široko po svitu. On je transportirao dijalektiku povijesti ove zemlje u umjetnost, i projicirao svit malih sel ove zemlje u europsku, a Eu­ropu u mala sela Gradišća.

Njegova žuta sunca bi mog­la svititi iznad Arlesa i njegovi bi­jeli stani bi mogli stati u Grčkoj. Njegova drivlja bi mogla goriti kraj Dubrovnika a nagr­a­žanje njegovih golemih nebov bi moglo dojti iz svita Vincenta van Gogha.
Klaudus i van Gogh su si rod po duhu, ča naliže fanatizam pri djelu, podana u boju i ča se tiče smionosti (Wagnis) umjet­nosti. Samo da Klaudus nije skupa spao pod težinom boje. On si je spasio smionost i strast svoje mladosti i jesen svojega života.“                              

p