Jezuit/isusovac pater Ferdiš Takáč, rodom iz Hrvatskoga Groba u Slovačkoj, je 27. lipnja/junija svečevao svoj 90. rodjendan. Pater F. Takáč je suautor i velikoga slovačko-hrvatskoga rječnika a skupa s dr. Mijom Lončarićem od Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu je sastavio dialektološki rječnik — i to u suradnji sa Znanstvenim institutom Gradišćanskih Hrvatov. Ov svoj jubilej je proslavio u rodnom mu Hrvatskom Grobu najprvo da je pohodio grob svojega oca  a pak i svoje majke na mjesnom cimitoru, a pak pri sv. maši u crikvi. Grobljansko Hrvatsko kulturno društvo na čelu s Evom Hluhom mu je pripravilo slavlje s brojnimi čestitari u domu kulture a nastupili su pri tom zbor Chorvatanka i Grbarčieta iz Devinskoga Novoga Sela.

HRVATSKI GROB — Pater Ferdiš Takač je u desetljetnom djelu sastavio prvi hrvatsko-slovački rječnik, ki se je 2008. pojavio u školskoj knjigi Zagrebu. Hrvatsko-slovački rječnik prvi je standardni rječnik ki povezuje hrvatski i slovački jezik. Na 708 stranic sadrži oko 50 000 natuknic ke obuhvaćaju rječnik i frazeologiju svakidašnjega života, ali i temeljne pojme s brojnih znanstvenih područjev uključujući, med ostalim, i religijske znanosti.  Pregled gramatike hrvatskoga jezika na slovačkom jeziku i pregled gramatike slovačkoga jezika na hrvatskom jeziku.

U mladi ljeti je Ferdiš Takáč djelao kao novinar i je za vrime komunizma pretrpio zlozahadjanja i mučenja. Sada živi u kloštru u mirovini, još do nedavna je služio Gradišćanskim Hrvatom u Slovačkoj i u Češkoj pri veliki svetačnosti i služi hrvatske maše. Tako i na hrvatskom kiritofu u Frelištofu u Južnoj Moravskoj kao i pri Festivalu hrvatske kulture u Devinskom Novom Selu. Tako je i pri ljetošnjem festivalu 19 i 20. junija bio časni gost. Uske veze jubilar ima s isusovci u bečkoj Canisiusgasse.

Zbog svojih zaslugov za razvitak hrvatske manjine u Slovačkoj Takač prije četiri ljeta je primio visoko odlikovanje Republike Hrvatske.

Za hrvatsku javnosti važno je objavljivanje (sridnje velikoga) »Hrvatsko-slovačkoga rječnika«, s oko 70.000 tisuć natuknic. Jur sama činjenica da se pojavljuje takov rječnik izazvao je pažnju, ne samo u Hrvatskoj i Slovačkoj već i u slavenski, slavistički i sridnjoeuropski relacija, posebno s obzirom najavljeni rječnik poznatoga slovačkoga slavista i kroatista Emila Horáka. Medjutim, na osobnoj, autorskoj razini ta je dogadjaj izazvao još veće zanimanje i iznenadjenje što autor nije profesionalni leksikograf ni lingvist već, u tom pogledu amater. Naravno, za upućene, ki znaju gdo je i što je autor — Ferdinand, Takáč, a posebno za nas ki smo bili upoznati s djelom na tom rječniku to nije bilo iznenadjenje — piše Mijo Lončarić.

Ferdinand (Ferdo, Ferdiš) Takač (ili po slovačku Takáč), član Družbe Isusove, cijenjen je kulturni djelač, vrlo zaslužan za hrvatsko-slovačke veze, prevodilac s hrvatskoga na slovački. Porijeklom slovački je Hrvat, rodom iz Hrvatskoga Groba (Chorvátsky Grob iliti Kroatisch Eisgrub), hrvatskoga sela južno od Malih Karpatov, dvajset kilometrov istočno od Požuna (Bratislave).

Rođen je 27. junija 1920., dakle krajem prošloga miseca navršio je devedeset ljet života i plodnoga djela kao duhovnik i kulturni djelatnik. Ponikao je u tipičnoj horvatanskoj seljačkoj obitelji. U rodnom je selu polazio i završio osnovnu školu. Gimnaziju je, pred Drugim svitskim bojem, a pravo je, za vrime samoga boja, studirao tri ljeta i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, kada je uz svoj materinski hrvatski seoski dijalekt odlično svladao i hrvatski standard, književni jezik.

Po boju je djelao kao novinar u slovačkom dnevniku, do 1948., kada je kao dobar poznavalac hrvatskoga jezika, izvješćavao i iz Hrvatske (npr. sa sudjenja kardinalu i zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu). Tada je stupio u Družbu Isusovu, a za duhovnika bio je, tajno, zaredjen 1955. Vrlo brzo potom, isto ljeto, je bio zatvoren, zajedno s dvanaest drugih slovačkih isusovcev, a na sudjenju u Pragu bio je odsudjen na osam ljet zatvora, od čega je izdržao pet ljet, djelajući različne posle (u rudniku, kao brusač stakla, monter kućnih dizalov itd.). Po izlasku iz zatvora djelovao je kao duhovnik. Za vrime Praškoga protulića, l968. ljeta, bio je glavni urednik slovačkoga vjerskoga tajednika Katoličke novine.

Jur kao sveučilišćarac u Zagrebu počeo je prevoditi s hrvatskoga na slovački jezik. On — kao pripadnik dijela hrvatskoga naroda ki je našao novu domovinu u Slovačkoj — prevodi velikoga hrvatskoga pisca i rodoljuba čiji su korijeni u zapadnoslavenskom narodu, Augusta Šenou. Najveći dio njegovoga prevodilačkoga djela (petnaest naslovov) ipak je uglavnom iz njegova glavnoga životnog opredjeljenja — religioznoga je karaktera (Poglajen-Krlaković, Tomić i dr.). Za svoje kulturno djelovanje u okviru hrvatsko-slovačkih odnosev odlikovan je »Ordenom Danice hrvatske«.

Kao jedan od najuglednijih, a danas i najstariji, intelektualac pripadnik hrvatskoga naroda u Slovačkoj, ki je živio u hrvatskom selu i školovao se u Slovačkoj, u Čehoslovačkoj pred Drugim svitskim bojem, proživio ta boj u Slovačkoj i Hrvatskoj, bio svidokom sudbonosnih dogadjajev po boju, i za Hrvate u Slovačkoj, i za slovački narod i za Hrvatsku, susretao se je s mnogimi važnimi osobami iz kulturnoga i političkoga života i Slovačke i Hrvatske a ima sigurno najbogatija spominjanja za te relacije. Mijo Lončarić, ki je prilikom njegovoga 80. rodjendana u Hrvatski novina zaprosio „mi ki ga poznajemo potičemo i molimo da ta svoja sjećanja, kao svjedok toga dijela povijesti, prenese i novim naraštajima. Nadamo se da će nas poslušati i da će poživjeti još dosta godina da ostvari i taj veoma važan posao.“

Hrvatski jezikoslovac, posebno dijalektolog (ki je i sām imao prste u tom), Mijo Lončarić je rekao o jednom takaj vrlo važnom djelu patera Takáča, ki je jur bio spomenut u javnosti i tisku — njegovom takaj leksikografskom djelu, ali ov put dijalektološkom, usmirenom na njegov rodni govor. Naime, još prije nego ča je počeo djelo na »Hrvatsko-slovačkom rječniku, Takač je kroz desetak ljet (do l977. [!] ljeta) prikupio zbirku, mali rječnik svojega rodnoga govora Hrvatskoga Groba, s oko 5.000 riči, s prijevodom na hrvatski književni jezik. Kao intelektualac bio je svistan da će se vrijeda izgubiti vrlo važno rječničko blago hrvatskoga jezika, posebno važno zbog dvih uzrokov. Prvo, zbog toga kad je to drugi tip govora u okviru gradišćanskohrvatskoga kompleksa (u ki u širem smislu toga naziva uključujemo i hrvatske govore u Slovačkoj), a drugo, ča je važan zbog hrvatsko-slovačke jezične interferencije, medjusobnoga uticaja. Naravno, kao izvorni govornik i intelektualac Takáč je idealan autor takovoga djela. Na posebnost govora Hrvatskoga Groba (jednoga od četirih hrvatskih sel ka još i danas postoju na zapadu Slovačke, kod Bratislave, a ka su ostatak nekada znatno većega broja sel hrvatske dijaspore u Slovačkoj), znanost je upozorena dvadesetih ljet prošloga stoljeća, kada o njemu piše češki slavist V. Vážný (pod naslovom, u prijevodu, O hrvatskom „kajkavskom“ narječju Hrvatskoga Groba) u monografiji A. Václavíka, u prijevodu, Podunavsko selo u Čehoslovačkoj. 1999. ljeta objavljena je posebna monografija o tom govoru (Sanja Vulić, »O Horvatanskom govoru«), ča je potaklo da se, konačno, završi i izda i to važno Takáčevo djelo.

Selo je po govoru, dakle i po porijeklu, drugačije od ostalih trih sela kraj Bratislave (Devinsko Novo Selo/Devinska Nova Ves, Hrvatski Jandrof/ Jarovce, Čunovo), ka su čakavska i bliska su velikoj skupini gradišćanskohrvatskih govorov u Austriji, a Hrvatski Grob ima specifičan čakavsko-kajkavski govor (u kom je znatna i štokavska sastavnica, pa neki autori govoru o čakavsko-kajkavsko-štokavskom govoru). Zbog većstoljetnoga kontakta sa slovačkim jezikom, narodnim i književnim, kao i u Novom Selu (Jandrof i Čunovo bili su manje u tom kontaktu), takaj je ta govor izuzetno važan. Stariju gradju je autor dopunjevao riči ke prije, zbog nekih razloga, nije obuhvatio (tako da je rječnik nastao znatno veći), cjelokupna gradja se je potpunije leksikografski doradila i autor je dodao slovački stupac.

Za razliku od Gradišćanskohrvatskoga rječnika, ki ima značajke rječnika književnoga jezika, Horvatanski rječnik, rječnik Hrvatskoga Groba, ima znanstvene dijalektološke značajke, a umjesto nimškoga dolazi slovački jezik. A Mijo Lončarić je u svojem članku u Hrvatski novina od 2000. ljeta pisao proročki „…Taj će rječnik biti najljepši i najveći dar Ferdiša Takača njegovu narodu, novoj i staroj domovini Hrvata u Slovačkoj.       (uredn.)