U zadnjem broju Mjs smo si pogledali, kada se kod imenic i glagolov piše glas h. Danas ćemo si pogledati, kada se glas h javlja kod pridjevov (Eigenschaftswörter).
1) Kod pridjevov glas h ostaje kod suh, suha; gluh, gluha i plah, plaha, a razlog leži u etimologiji, ada porijeklu tih riči. Kod sljedećih pridjevov ali nij glasa h: lagak – laka (nije: lahka), mekak – meka (nije: mehka), žukak – žuka (nije: žuhka). Naši Hrvati u sjevernom Gradišću pravoda velu „lahka, mehka, žuhka“, a Koljnofci npr. i „lafka, mefka, žufka“, jer ovde velarne eksplozive g, k pretvaraju u h ili f. Ovo minjanje se u lingvistiki zove disimilacija (ada suprotnost asimilacije), no ipak pripada izgovaranje glasa h u ovi riči samo dijalektu, a ne našemu književnomu jeziku. Primjeri u rečenici: Željim vam laku noć! Ča vi niste znali, da je moja teta jur nažalost gluha! Dost poznatih ljudi je u svojem žitku upoznalo žukak kruh, prlje nego su se proslavili.
2) Glas h je i važan u deklinaciji pridjevov i se mora izgovoriti i pisati u genitivu množine, i to i u muškom, i u ženskom i u sridnjem rodu: N dobri prijatelji, G dobrih prijateljev; N velike žene, G velikih žen; N mala sela, G malih sel. Pokidob u naši dijalekti kod pridjevskoga nastavka završno h u G mn. uglavnom ne izgovaramo, je zabi i dost ljudi pisati. Pravilno je: Ov dar sam dostao od mojih dobrih prijateljev. Prez/Bez spametnih žen i muži, ne bi bilo napretka na svitu. Do Graza se vozimo pokraj zelenih dolin i škurih loz. Zovkraj granice nij toliko velikih varošev kot u Ugarskoj. Do božićnih praznikov imamo još čuda djela. Pelinkovac je liker, ki se pripravlja od žukih i aromatičnih travov s prosječnim sadržajem alkohola od 28 volumnih postotkov.
Završno ćemo još napomenuti, da se glas h u hrvatski govori vjerojatno zbog toga rado zgublja, jer nima svoj zvučni par kot drugi suglasniki (npr. b-p; g-k, itd.).
Upravo zato svidoči pravilno upotribljavanje ovoga „krhkoga“ glasa h o dobrom poznavanju jezične norme i odredjenom stupnju obrazovanja.
(Zorka Kinda Berlaković; 78.)