BEČ — To je na kraju ispalo kao konjski-naporna trka sa že­ljezanskim studentima, pravi parforce-lov sve od Hrvatskoga centra kroz dio Nutarnjega grada (Beča), pa kroz Spittelberg-KROWOTENDOERFEL i onda opet u uske uličice Staroga Beča, pa najzad do restorana Gina & Marije.

Jur kod crikve sv. Karla Boromejskoga je bilo govora o Hrvati s Maračkoga Polja (a morebit i sa Spittelberga), ki su na tržnici pored crikve proda­vali svoje „Marchfeld-Gemüse“, a takaj da je ovde i Hrvat-luko­tržac (Zwiefelkrowot) nudio svoju robu (vidimo naime na stari slika te tržnice žene u odgovarajući narodni nošnja). Par riči smo rekli i o Resselu i o tomu ča je djelao u Hrvatskoj. Vodič je preskočio Muzej grada Beča i još neke okolne detalje, jer se je vidilo da će biti malo vremena. U Pasaži od Opere smo mo­gli čuti, da one bijele zvijezde na glazbenom Walk-of-fame-u imaju svi mogući Krethi & Plethi-glazbeniki ki su bili projdeki u Beču, a da zvijezde nima za Dalmatinca von Suppèa — oca Bečke operete. Državna Opera — kako je sagradjena dijelom i od kamena iz hrvatskih kamenolomov i kako su u njoj djelovale hrvatske pjevačice — kao npr. Sena Jurinac. Jurili smo po suncu i gradskoj žegi od sjene do sjene kade su se slušale kroatističke čičeronske pričice. Najsjenovitiji put je bio kroz Park od Burga (Burggarten), a ovde je bilo govora najprije o Galeriji Albertina i o djeli hrvatskih umjetnikov u njoj, pak o gradjevnom kamenu iz hrvatskih zemalj u samom Parku (Ku­ća leptirov, Novi Carski Dvor). Par riči je bilo i o spomeniku caru Franju Josipu i o Prvom svitskom boju. Otišli smo i do človika (doslovce!) u sjeni — cara Franja I. Štefana Lotarin­ško­ga, supruga Marije Terezije. Do ovoga konjaničkoga spomenika rijetko kada dolazu turistički vodiči sa svojimi grupami, a mi smo ovde ipak govorili o važnosti toga pomalo zapostavlje­noga cara za Habsburško-Lotarinški Dom. Pa o tom kako je ov park bio, za opći puk, potpuno zatvoren sve do 1918. ljeta. Isto tako i o caru-cvjećaru (Blumenkaiser) Franju II./I. ki se je ov­de bavio svojim vrtlarskim hobijem, a pratio ga je katkad i njegov osobni — liječnik i — botaničar Nikola Toma Host iz Rije­ke. Par riči je bilo i o veza Hrvatov s Mozartom, pogotovo prik njegovoga (posmrtnoga) šogora Jakoba Haibela...

Na Trgu Junakov (Heldenplatz) je opet bilo govora o No­vom Hofburgu i gradjevinskom kamenu iz hrvatskih kamenolomov od koga je ov izgradjen. Pa o Austrijskoj Nacionalnoj Biblioteki i nje hrvatski fondi — i onda naravno o Spomeniku Junakov (Heldendenkmal) i o Prvom svitskom boju kada su na friz tih spomen-vrat postavljani medaljoni-grbi zahvalnosti za priloge Fondu udovic i siročadi, pa su tako ovamo došli i grbi hrvatskih zemalj i gradov tr kako je pred 80 ljet, 1934. uopće došlo do pretvaranja tih Vrat od Burga u spomenik palim u I. svitskom boju...

(nastavlja se/Josip Seršić)