Pri kraju boja počnu na jednoč sve novine pisati o agrarnoj reformi u Ugarskoj. Nju su potribovali u prvom redu livi političari kao i društvo gospodarov u Ugarskoj. Njom su kanili odštetiti veliki broj mladih vojakov, vitezov, siromahov, po našu željare, seoske ljude bez grunta, ki su ljeta dugo služili domovini i bili vani na bojišći. I ufanje nepreglednoga broja siromahov je bilo bez kraja. Vlasti, novine, političke stranke su morale friško bremzati da toliko zemljišća uopće ne stoji na raspolaganje koliko bi bilo potribno. Zvana toga država ni zakonom nije mogla jako diboko posegnuti u privatnu imovinu (vele)posjednikov i Crikve. U politiki je pacifistički nastrojen Oszkár Jászi propagirao reformu veleposjeda na Ugri, da bi bar tako ublažili oštar vjetar sovjetske Oktobarske revolucije u Rusiji.
U Šopronskoj županiji je knez Esterházy jur krajem 1918. postavio 418 sesijov na raspolaganje. Tako je 800 ljudi došlo do maloga posjeda, med njimi i u naši seli: Cindrof, Otava i Vorištan po 10 (deset) sesijov. Dokle je knez samovoljno postavio grunat na raspolaganje vitezom, lazarom, zdravim zaslužnim su se drugi brojni veći i veliki posjedniki suprotstavljali takovom, za nje neprihvatljivom potribovanju. Zbog toga je nastala duga i živce isčrpljujuća diskusija o pitanji, da li dati u vlasničtvo ili samo na arendu, pak najvažnije: čija zemlja će se diliti? Partije i zastupničtva su bila potpuno različnoga mišljenja u ti pitanji.
U seli se je počelo agitirati, ča je peljalo do svadjov i tučnje u krčma, kade su si ljudi med sobom počeli jur diliti grunte u hataru. A vlast je imala veliku muku upozoravati, da si nigdor ne smi samovoljno sām rizati kuse zemljišća iz tudjega.
Koncem 1918. je pak uprava išla u vruću fazu da zakonom riješi tu problematiku s upozorenjem, da se agrarna reforma ne more tako provesti kako si ljudi to predstavljaju, jer su špekulacije postale jur jako velike. Kaos je bio nepregledan! Socijaldemokrati su kanili skratiti privatni posjed na 500 jutar, a sve drugo da ide u državni posjed, sve crikveno predati državi bez otkupa. Radikalci su zastupali skoro isto i kanili samo do neke mjere poštivati privatna imanja. Ugarski gospodari su potribovali grunat za vošćane, željare i težake, od gospodarov na već od 300 do 500 jutar oraće zemlje.
Károlyijeva vlada je upozoravala da toliko zemlje uopće ne stoji na raspolaganje ali su dali nalog da se popišu vlasničtva iznad 500 jutar. Vlada kani poseći i za crikvenim imanjem ali na otplatu. Svakako je ali Károlyi uz veliku svetačnost i propagandu počeo diliti svoje zemljišće u februaru 1919. Ali pri tom je i ostalo. Jur se početkom 1919. pojavu glasi, da seljak smi biti samo najmitelj, arendator a ne gospodar, a sve ostalo bi se moralo postaviti pod državnu kontrolu. Esterházy je još u protuliću 1919. ponudio grunat za osnovanje poljodjelske škole. I Bertholdovo imanje u Prisiki i Židanu je došlo u pitanje, ali on se je branio, da 110 hižičarov uopće još nije do kraja isplatilo otkup od pred boja i da je šacano zemljišće od 3000 jutar daleko pretirano. Ispostavilo se je, da ima u ti hatari samo 1/3 od toga i da se je u propagandi stalno pretiralo.
Károlyijeva agrarna reforma se nikada nije ostvarila. Ugarska Sovjetska Republika je pak sve posjede zela u državno vlasničtvo i kanila pritisnuti seljake u društvene zajednice. Ni oni se nisu mogli probiti. Po tom pak je Telekyjeva vlada 1920. ljeta pokusila, sada jur tretu agrarnu reformu, ka isto nije imala rezultatov.
Poznato nam je, kako su za vrime pogranične komisije 1921. ljeta u neki naši seli agitirali sa zemljišćem — a na kraju su naši ljudi mogli gledati kroz prste.
(NB)