Posebno je vridno ča su to predstavniki narodov iz pus­tinje ki moru zaustaviti krijumčare ljudi. Nije čudo ča su se predstavniki već od 60 uglavnom berberskih plemen iz Fezana tri pune dane dogovarali s talijanskim minis­trom unutrašnjih poslov Mar­com Minnitijem na rimskom Viminalu, kade je Minis­tar­stvo unutrašnjih poslov, o kontroli južnih libijskih granic (odnosno, preciznije, fezanskih, jer ni Tripoli, ni Bengazi, a ni Tobruk nimaju nad tim područjem nikakove djelatne kontrole, i tako jur desetljeća dugo), koliko je ču­do da se sve to vrime nije ni znalo da je sva berberska, tebuska, odnosno sulejman­ska elita iz Fezana u Rimu. Pravo je čudo da nigdo od Talijana to nije provalio, ni na društvenoj mriži.

RIM — Glavni tok ilegalnih imigra­ntov u južnu Europu ide iz Libije prik Sicilijanskoga ka­nala. To je put skopčan s pogi­belji jer izbiglice, emigrante, na libijskoj obali šverceri ukrcavaju na podrtine, ruševine, tiraju ih i po olujnom morju. Ako triba, ustrilju jedno ili dv­o­je kako se ostali ne bi bunili nego birali nesiguran prijelaz radje nego sigurnu smrt. Stru­č­njaki Ujedinjenih narodov ra­čunaju da je tako u prvih 16 ljet ovog stoljeća u Sicilijanskom kanalu našlo smrt otprilike 20 tisuć ljudi — deset puti već ne­go u Dvojni neboderi (Twin Towers). Ali nije u New Yor­ku, pak nije skandal.

Svega toga ne bi bilo (ba­rem ne u tim razmjeri) da u Libiji postoji kakova-takova kontrola teritorija i kada šverceri ne bi plaćali ujam (Mahlgeld, Stoppelgeld) mjesnim „gospodarom boja“. Ali ne bi bilo ni da je kontrolirana južna granica, jer lavovski dio tih ljudi, toga im­­i­grantskoga mesa za eksploati­ra­nje, stiže u Libiju švercerski­mi kanali iz Nigera i Čada, tr dijelom iz Alžira i Sudana.

Na tom pograničnom području ni Idrisova monarhija a ni Gaddafijeva džamahirija ni­su vladale drugačije nego u krh­kom dogovoru s tamošnjimi pustinjskimi plemeni. Ona su, od Gaddafijevoga strašnoga kraja, praktički suverena. I u neprestani trzavica, potresi ki znaju prerastati i u sukobe.

Italija, ostavljena na cidilu od EU, ismijana od članica Višegradske skupine, suočena s po­datkom da bi pokazano milo­srdje moglo Angelu Merkel sta­ti vlasti u Nimškoj, je po drugi put odlučila sama platiti svoj mir, kako ga je svojedobno pl­a­tila da bi se prekinuli švercerski kanali iz Črne Gore odno­s­no Albanije. Prvi put je Gadda­fiju obećala 25 milijardi US$, ali on je poginuo bitno prije is­teka perioda dogovora. Sada je sklopila ugovor s vladom u Tri­poliju, koj obučava obalnu stra­žu i moli Boga da Washington opozove embargo UN na isporuku radara Libiji. Istodobno je ispotiha krenula rješavati problem pustinjskih kanalov.

Znajući da ni Tripolitanija ni Cirenaika nemaju autoritet u Sahari (iako Tuarezi i Awlad Suleimani većinom podržavaju proeuropsku vladu u Tripoliju, a Tebui onu proegipatsko-pro­rusku u Tobruku), uspila je sa­ma u Rimu okupiti fezanska p­u­stinjska plemena, pomiriti ih medjusobno i ujediniti ih s Ita­lijom. Koliko će ta pothvat za­­pasti talijanske porezne obvez­nike — nimaju pojma.“

(ured.)

Kategorije