ZAGREB — „Hdz s Tomi­sl­a­vom Karamarkom najveći (je) gubitnik ovih izborov, prem činjenici da su se progla­sili po­bjedniki prem nekakove rela­ti­v­ne većine ka ne znači baš ništ. Da je sve bilo kako je zamišlj­e­no u utorak dopodne, jur smo tribali imati novu Vla­du, s premijerom Karamarkom i s kabinetom punim Hdz ministrov i koalicijskih partne­rov Hdz kam­panja bila (je) isklju­čivo teme­ljena na najava velike pobjede i preuzimanja Hrvat­ske. Ništ takovoga se nije dogodilo. Hdz ima relativnu ve­ćinu, a s njom ništ ne mo­ru. Tamo nekakov mostić… ih drži u šahu sa svojih 19 mandati­ćev i velika koa­licija ka je tribala peljati Hrvat­sku strepi od toga kakove za­htjeve ćedu politički novajlije staviti pred njih, to jest, hoće li tražiti ustu­p­ke ke Hdz jedno­stavno ne smi ispu­njavati. Ako to nije si­tua­ci­ja gubitnika, on­da ne znam ča je. Željio je pr­e­već prebrzo, željni toga da zga­zu Sdp i os­tavu ga u prašini.

Ovde na scenu stupaju šat­o­raši, posebna skupina ljudi pod neupitnom kontrolom i patronatom Hdz-a, točnije tvrdu de­sničarske linije unutar stranke, ki su okupirali jedan dio Za­­­gre­ba. Karamarko je vjerojatno računao s igranjem na kartu domovinskih ćuti nacije, za­šćit­ničke ćuti prema braniteljem, ali je debelo precijenio Hrvate kao patriote. Kad je vo­da u uši­ma, kad se kopaju kon­tejneri (za otpad, smeće), te­ško će nacija skočiti i klicati skupini ljudi med kimi se kri­je… dio lažnih braniteljev i umirovljenikov, samo zato ča se žalu na iste probleme ki m­u­ču i 75% Hrvatov. Umjesto že­ljenoga efekta, solidariziranja nacije s branitelji protiv ,jugo­nostalgi­čarske’ vlasti, Karamarko je doživio prvi poraz, zgubitak, narod je bio pretežno nezain­teresiran za dogadj­a­je u Sav­skoj, sa tendencijom da sve već negoduje kako su se prosvjedi odužili. (…) Kad je konačno, puno prekasno, (ek­o­nomski) program objavljen, do­živio je potpuni antiklimaks, u njemu nije pisalo apsolutno ništa revolucionarno ili zanim­ljivo, svježe i inovativno. Samo jed­ne tr iste floskule uopćene u jednu lipu sanjaricu (Traum­buch) o tom kako će nam biti bolje, bez konkretnih mjerov, strateških ciljev itd… Ako se tomu doda i blamiranje Tom­i­s­lava Karamarka na nacionalnoj televiziji, kad nije znao logički prezentirati niti taj jad od pro­grama, nego se je pogubio u brojanju do 5, gradjani su po­čeli razumiti da Hdz ne nudi ništ drugačije od Sdp-a, već s­a­mo drugačiju boju omota. (…) Onoga trenutka kada su Prgometa (iz ,intelektualnoga’ blo­ka) potirali (jer nije podr­ža­vao šatoraše), a EU parlamentarce ušutkali, tr kad su se s temov gospodarstva, životnoga standarda i nesnalaženja Vlade pr­­ebacili na teme brani­teljev, »gdje si bio ’91.« i podje­la nacije, počeo je pad rejtinga, a Karamarko, Vasić i Rimac su svakim potezom samo produb­ljivali krizu. U ljeto dan koliko se je kampanja realno peljala, nisu uspili razumiti ča Hrvati že­lju. Hrvati ne želju patetiku s Enom Šarac, gdo joj želji i more pomoći, učinit će to bez da Karamarko prima nje krunicu. Hrvati ne želju proganja­ti komuniste, to ostavljaju kao zabavu djedom na partija tom­bole subotom. Hrvatom je do­sta mahanja zastavami i mire­nja gdo je veći Hrvat decibeli ili poznavanjem Thompsonovih tekstov. Hrvati želju da se hrvatstvo dokazuje djelom u svojoj domovini, ponosom na ono ča Hrvatska nudi gradjanom i životom prema važe­ćim zakonom i propisom Republike Hrvatske. Sve te lekcije Ka­ramarku Josipa Rimac kao še­fica kampanje nije uspila isko­municirati, a upitno je razumi li ih ona i sama. Kad su se spu­stili na razinu iz škurine 90-ih izgubili su sve one podržavate­lje ki su bili skloniji njim kao alternativi postojećemu Milanovićevomu režimu bahatosti, oholosti i nesposobnosti partijskih potrčka, bižanja za njim­i i bez dana djelatnoga iskustva i bez kune privredjene na tržiš­ću u životu. Kamo su ti podr­žavatelji otišli? Išćite ih med onimi ki su izglasali 19 manda­tov Most-u, dva Bandiću, je­dan Živomu zidu i jedan Čači­ću. Izmed ostalih, otišli su i za Dragom Prgometom(!) ki mo­­rebit nije bio nagjlasniji ili naj­nametljiviji političar ikad vi­djen, ali je predstavljao ono ča su birači iskali u Hdz-u a nisu dostali, staložene, razborite po­litičare ki težu konstrukciji, a ne destrukciji, ki gledaju u budućnost i želju ostaviti pro­š­lost iza sebe. Hdz nije prepo­znao ča Hrvati želju i to ih je koštalo. Ako Most odluči pri­ći suprotnoj strani, koštat će ih i već nego su mogli sanjati.

U svakom slučaju nisu na poziciji na koj su se ufali biti, a i na koj su realno, sudeći po po­litičkom raspoloženju nacije pred samo ljeto dana, tribali biti“ (Večernji, Barometar).

(uredn.)