Na Elizabetin pozdrav Marija ovako odgovara: „Zvišuje duša moja Gospodina, i obradovao se je duh moj u Bogu spasu mojem, ča se je ogledao na poniznost službenice svoje. Nut zato ćedu me od sada blaženom zvati sva pokoljenja.“ Popašćila se je prik brigovlja k teti svojoj Elizabeti. I kad Elizabeta doživi blizinu Marije i Jezuša, koga pod srcem nosi, obradovao se je u nje majkinoj utrobi Ivan i očistio se je još u majkinoj utrobi od istočnoga griha.
Zvišuje Marija gospodina, a ona se drži nek za neznatnu službenicu Gospodinovu. Tako je, veliki ljudi se držu za neznatne, nevažne, a mali išću svoju hvalu i daju se od ljudi svečevati, hvaliti. Hvale su vridni sveci, jer ih je Bog odlikovao, uzvišio. Ali ovi sveci su se držali i se držu i sada za nevridne, neznatne, kao Blažena Divica Marija. Sveci su se shranjali skrivali pred hvalom. Ne nam Gospodine, ne nam, samo tebi Bože sva dika i hvala, to je bilo njevo držanje. Svi se moramo pitati: ča imaš, ča nisi dostao, i kako se moreš hvaliti s tim, ča ni tvoje, to je jedino dar Božji.
Marija ide Elizabeti i ostane kod Marije do tri miseci. Sveci se družu, dobro se ćutu jedan zu drugoga. A ne sveci, osebujno ti, ki se držu za većega, ostavu človika bez pomilovanja.
Koliko bolesnikov je mogla Marija pohoditi u Nazaretu, ali ona ni peljala dnevnik i nije popisala svoje dobre čine, te je sve Bogu zručila. Sv. Ivan Krstitelj se nij još i toliko držao za vridnoga, da razveže obuću Jezuševu. Stotnik Jezuš: Nisam vridan, da dojdeš pod krov moj, nego reci samo rič, i ozdravit će sluga moj.
Jezuš rekao je o sebi: „Zamite na se jaram moj i učite se od mene, ar sam krotak i ponizan u srcu. Jezuš ni organizirao svoj svetačni ulazak u Jeruzalem, to je učinio narod, ki je bio oduševljen od njega. Marija je i ovako molila kako tete Elizabete: „Zruši zmožne s prijestolja i uzviši ponizne.“ Gdo se dobro ćuti med gizdavimi. Ni Jezuš se nije dobro ćutio med gizdavimi farizeji. Gdo se dobro ćuti u blizini takovoga človika, ki nek doli gleda na te, ki te podcjenjuje, ne časti, ča smo dužni svim ljudem iskazati.
Otac Bog je najjače ponizio svojega ljubljenoga jedinoga Sina, da je dao da u štali dojde na svit. Ovo je bila poniznost još i poniznost ispod poniznosti. Sin Božji se rodi u štali. Ali ni u štali nima mira, mora pobignut u Egipat.
Mnogokrat mi dojde u glavu, da su se sveci držali za najveće grišnike, ali nisu bili, oni su se nek iz velike poniznosti držali za vellike grišnike. A ča nam preostaje, da spustimo i se kajemo i kajemo i ponavljamo: Bože smiluj se meni grišniku! Doli znet korunu iz glave i postaviti ju na glavu grišnikom, bolesnim ubogim, nevoljnim, zaostavnim, ke smo dužni redovito opet pohadjati, batriti, pomagati u poniznosti spustiti se do zadnjega grišnika.                                    p

Kategorije