Glavna misao lijenosti pos­t­o­ji u tom, da bi radje djelali nešto, ča mi sami kanimo, ne­go da djelamo nešto, ča mora­mo. Morebit sanjarimo o tom, kako ništ ne djelamo, dokle recimo sidimo za pisaćim stolom, dokle kuhamo na veži, d­okle se mučimo na vrtu i dokle se natežemo pri čišćenju stana. Da bi imali vrimena za uživa­nje lijenosti, moramo čim brže udjelati to, ča nam je zapovidano.

Ako su nam vlašće želje tako bitne, one moru biti motor, da dužnosti dovršimo čim prlje. Smisao naše produ­k­tivnosti nije, da zadaće obav­ljamo jednu za drugom i da prez prestanka djelamo. Smisao naše produktivnosti je, da brzo udjelamo, ča moramo, i da potom čim već vrimena ula­žemo u to, ča sami od sebe ka­nimo. Za neke ljude je to reci­mo pisanje pjesam ili štrika­nje šalov, za druge biciklanje ili ležanje na kauču pred televizorom. Dopušćano je sve, ča nam se dopada! 

Ako vas to spominja na le­njarenje, koncentrirajte se na lenjarenje. Onda je naime lenjarenje to, ča vas pelja do cilja. Na koncu naime broji sa­mo to, da smo smirom sa sobom i žitkom, da smo počinu­li, da nam je bilo lipo, da smo tankali energiju za nove izazo­ve u žitku, ki ne izostaju, dok­le živimo i se mučimo na ovom svitu. 

Ali moramo paziti, da nam   lenjarenje isto ne postane zadaća. Optimalno je, da se to­kom dana pri djelu spomenemo na to, da nas još čeka ugod­niji dio dana, naša intimsfera sa zasluženim lenjarenjem. Sa­ma pomisao na to more biti stimulus, da još brže djelamo, a more nas i umiriti i opustiti. Važno je znati, da se isplati naporno djelati, da bi potom imali čim već vrimena za le­njarenje. Koč moramo oba­vezam reći i ne, delegirati je ili jednostavno ignorirati. Koč se posli riješu i sami od sebe. Već-ča more i čekati, a već-ča moremo oba­viti i samo tako da je obav­ljeno. Koč je i dobro dost dobro.

Djelo nikada ne prestaje. Sa svakim danom ga je već. Dugovanja potribuju našu pažnju, ljudi kanu ne­što od nas. Bitno je, da se naučimo, ča je zaistinu važ­no, a ke zadaće ćedu skrs­nuti same od sebe, ako je os­ta­vimo na miru ili ako je odlo­ži­mo. Na priliku nisu svi maili, ke dostanemo, tako hit­ni, da je moramo odgovoriti na mjes­tu. Prlje nego se mučimo s odgovorom mailov, se moramo pitati, je li nimamo predvi­djeno ništ boljega nego odgovarati je.

Naš primarni cilj na kraju poslovnoga dana mora bi­ti, da se opustimo i da djelamo, ča nas je volja, da si odvojimo vrime za vlašće prioritete, za ke nijedan drugi ništ ne triba znati. Sve ča drugi tribaju znati je, da smo marljiv človik, a zapravo smo zato i lijeni. 

(Agnjica Schuster)