Petak, 3. septembra na brodu Jura, u organizaciji Budimpeštanske hrvatske samouprave je predstavljena knjiga »Petrovisko pero« autorice, Gradišćanke, Timee Horvat. Rič je o izdanju od 120 stranic ko donosi jur objelodanjene intervjue, napise u Hrvatskom glasniku tr Hrvatskom kalendaru, novinarke tajednika Hrvatov u Ugarskoj, ko je uz to popraćena črno-bijelimi fotografijami. Zbirka je podiljena u tri poglavlja: „Gradišćanski Hrvati u Ugarskoj“, „Mi svi“ i „Eduardo“. Knjigu je ljetos izdao Panonski institut, uredniki su Mirko Berlaković i Krešimir Puklavec, a prvi put je prezentirana u autoričinom rodnom Petrovom Selu.
BUDIMPEŠTA — Onoga petka, 3. septembra, iako smo se mi Peštanci zbudili na tmurno i hladno ujutro, u kasni otpodnevni ura zasjalo je sunce. Znatiželjna publika, većinom Petrovišćani, okupila se je na brodu Jura i krenuli smo... Dva prijatelji — Dinko Šokčević, povjesničar i predstojnik Hrvatske katedre u Pečuhu, i novinarka Timea Horvat iskreno se pominaju o zbirki »Petrovisko pero«, a mi ostali kao slučajni gosti pratimo njev dijalog.
Petrovisko pero je ponekad nježno, kritično, ali uvijek iskreno i jur šesnaest ljet dugo neumorno piše za tajednik Hrvatov u Ugarskoj. Povod izdavanja knjige je lanjska 15. obljetnica novinarskoga djela kod Hrvatskoga glasnika. Jer, kako je i autorica naglasila, ako folklorne grupe moru svečevati svoje osnivanje, onda more i mora i ona svoju hrvatsku rič.
Knjiga je većinom posvećena Petrovom Selu, Gradišću u Ugarskoj i Hrvatstvu, no snažno je nazočna i jedna osoba: Eduardo Rózsa Flores, pjesnik i novinar, a ne na zadnje i hrvatski branitelj, ki je lani ubijen u Boliviji. Intervjui, objavljeni u toj knjigi, su posebna vridnost u povjesnom i znanstvenom smislu. Ljudi u toj zbirki su doživili odredjeno povjesno razdoblje, povjesne nedaće. Obični Hrvati Petrovoga Sela ili Gradišća takaj su teško doživili diktature, boje, prisilno djelo i deportaciju na Hortobágy. Iz tih razgovorov se oslikava cijela sudbina Gradišća u 20. stoljeću. No, u ti intervjui nije rič samo o povijesti ili sudbini pojedinih ljudi, nego i o toploj ljudskosti kako Timea Horvat prilazi osobam. Priče su to i sudbine, o čemu danas i ne pričamo. Uopće je poznato da su Gradišćanski Hrvati u velikoj većini 1921./ 23. bili vjerni Ugarskoj, ali su oni zbog svojega Hrvatstva i patili u „izabranoj“ domovini, koj su bili odani: „Dokle živite na ugarskoj zemlji, ugarski kruh jite, donidob ćete po ugarski govoriti!“ (str. 25.). Prigovaralo se je osobam, ka su birala ugarsku svetu zemlju. Iskrene misli same autorice i samih sugovornikov.
No, zbirka donosi i napise o Domovinskom boju u Republiki Hrvatskoj, različite diskusije i ekskluzivni intervju s Markom Perkovićem Thompsonom, prigodom njegovoga koncerta u Sambotelu ili petroviski intervju s frontmenom Barunov tr sa Stankom Šarićem pjevačem Najboljih hrvatskih tamburašev.
A na samom kraju kolekcije, Eduardo. Eduardo Rózsa Flores, peljač Internacionalnoga voda u Domovinskom boju naše matične domovine, intervjui, napisi, njegove pjesme. I poput zadnje riči: „Nikad nisam pitao / Kako je umrijeti u Boliviji. / Rekla si: A zašto i bi? / Ja sam samo klimnuo glavom / i izustio „Što ste to učinili?“ / Dosta mi je smrti.“
(Kristina Goher)