Pozdravio je goste na prijemu Kulturne zadruge povodom 35. obljetnice postojanja ove tada široke omladinske inicijative u „Staroj školi“ u Velikom Borištofu Manuel Bintinger, od nedavna novi predsjednik Kuge, ki u čas „radjanja“ Kuge još dugo nije bio rodjen. Dakle niti ne zna kako teško se je radjala, kako uporni su bili tada mladi aktivisti u svojoj borbi da bi „Staru školu“ pretvorili u omladinski centar i s gospodarskom pozadinom, jer su jur tada vidili pogibelj odlaska seoskih ljudi „trbuhom za kruhom“ a tim napušćenja sela pred svim u velegrad. Aktualni predsjednik je o tom mogao samo čuti, a hvalabogu to emocionalno nima tako u sebi, a tim je puno laglje pomirenje s prošlošću, s natezanjem sa seoskom crikvom i svojčas odgovornimi ljudi, ki su se — iz njevoga gledišća ponekad i opravdano bojali — da će Kuga doprimiti „kugu“ u selo.
No ča tadašnji aktivisti nisu mogli znati, da će je njeva borba za djelatna mjesta i gospodarsku sredinu u Velikom Borištofu (i okolici) peljati u drugu veliku dilemu: u manjak porodov. A ako već nije dice, onda se neki problemi od samoga rješavaju. Najveći problem (pred svim i hrvatskoga) sridnjega Gradišća je rapidni pad stanovničtva — ne smao zbog odseljenja, nego zbog manjka porodov. To se ćuti u škola, to se jur sada ćuti u posjećenosti hrvatskih priredab. A to pri sve većoj hrvatskoj konkurenciji u ovih ionako samo nekoliko hrvatskih sel u razmjeru od samo par kilometrov.
No 35 ljet Kuga je ipak nevjerojatna priča o tvrdoglavosti mladih, politički i manjinskopolitički aktivnih ljudi ovoga kraja, ali i izvana. Njevoj nepopustljivosti se je pridružila i povijesna srića, da su obadvi tadašnje velestranke u Gradišćanskom zemaljskom saboru u isti čas bili uvjereni da i sridnje Gradišće triba svoj kulturni centar, i da su su se pak još i Zeleni umtom priključili Socijaldemokratom i Narodnjakom. A su u ta čas bili i Hrvati u mjerodavni pozicija u svi tri stranka u Zemaljskom saboru.
Kuga je parade primjer kako nešto more uspiti ako u pravi čas na sve strane postoji politička volja. Ta trenutak su iskoristili kugovci a tim je bilo jasno, da će Kuga biti „zemaljska potreba“ a će tim biti stalno podupirana iz zemaljskoga proračuna.
Danas je Kuga zapravo jur velepoduzeće (za naše skromne prilike) i je daleko nadmašila samo hrvatske potrebe i izraze. Ali je u Kugi hrvatska rič i hrvatski duh i nadalje čvrsto ukorijenjen, tako da Kugu mirno moremo gledati hrvatskim centrom — ali, naravno, ne samo.
Genijalan je bio i potez, na čelo postaviti mlade ljude, a tim za starije, jur arivirane i iskušene snage stvoriti već slobodnoga prostora za aktivnosti u pozadini. A bez tih (bez toga) nigdir ne ide!