Projdući put smo opisali proces, language shift, kako govo­r­niki napušćaju jezik i preuzimaju jačega i onoga, ki im nosi već profita. U medjuvrimenu počne umi­rati recesiv­ni jezik, ar ga jezična zajednica ne samo napušća, nego i zapuš­ća. Čim je zanimio jezik, se zlaka već ne more oživiti. Čim nimški n­a­domjesti gradišćan­sko­hrvatski jezik, bit će nepovratno pogubljen. 

 

Je gradiš­ćan­sko­hr­vat­ski jezik zaistinu tako ugro­žen, da će izumriti?

Je moguće preobrnuti language shift s pravimi jezičnopolitičkimi mjerami? Odgovor na to je: Da, ali potribna je velika porcija sriće! Neki sociolingvisti, med njimi i jedan od najuglednijih, Joshua Fishman, i Suzanne R­o­maine, profesorica na Sveučilišću u Oxfordu, su pesimistični u pogledu na to da jezična politika more biti uspješna. Najveći manko postoji u tom, da jezična politika zvećega ni­je koordinirana i reglementirana i da države nimaju jasan program, po kom bi postupale sistematski. Podupiranje jezične zajednice po samovolji države i po tom, kako to odluči savjet za gradišćanskohrvatsku na­rodnu grupu, iz sociolingvisti­čkih uzrokov nije prihvatljivo. Jasne indicije za potpuni fija­sko u okviru revitalizacije gradišćanskohrvatskoga jezika u Austriji proizlazu iz činjenice, da ona dica, ka još znaju hrvat­ski, nimaju partnerov, s kimi bi komunicirala. Suzanne Romai­ne je za UNESCO napisala članak s pesimističnim tenorom o tom, kako jezična politika šk­odi ugroženim jezikom:
„[A]lthough the general climate of opinion on threatened languages has improved ,in an amorphous and largely still ineffetual sense, the prospects for reversing language shift have not improved much and have even deteriorated“ (Romaine 2002: 209). Čini nam se, da se je javno raspoloženje u pogledu na manjinske jezike poboljšalo, ali je obrnuto: Klima je nastala zloćudnija i izgledi za poboljšavanje situacije su se po­čemerili.

 

Kako verificirati, da ide na bolje?

Je li je jezična politika us­pje­š­na, se more lako izviditi: Čim se nova generacija, ada mladi ljudi, najednoč počnu pominati jezik, ki je bio ugrožen i čim govornikom u razgovoru ne sfalu riči, mo­remo konstatirati, da se je jezik regenerirao (prisp. Hinton 2011: 311). Ali se govorniki ugroženoga jezika nikada ne moru nadijati i veseliti, da je jezik, ki je jednoč bio urgožen, ozdravio i da već neće izumriti. Leanne Hinton (ibid.) veli, da se geslo „not to let it die“ mora urizati u pa­met: NE DOPUSTITI JEZIKU, DA UMRE!

Ako u nekoj državi zakaže jezična politika ili znamda uopće ne postoji kotno u Austriji (prisp. Clyne 1995:11), dominantni jezik nastaje sve jači. I tako je za Fishmana i nepostojeća politika jasna politika, naime „no-policy policy“ (Fishman 2009/2006: 318). Ona manjinskim jezikom rav­na put u propast. Laissez-faire ponašanjem država manjinu prepušća samoj sebi, a manjina nima on potencijal, da bi mogla nastati aktivna. Ako država neće, se manjina sama ne more izvući iz vražjega kruga.

 

(Agnjica Csenar-Schuster)

Kategorije