Da bi u boju mogli osigurati opskrbljenje velike vojske hra­nom su po 1915. ljetu odredili rekviriranja. Kvote je o­d­redio središnji državni ured (Közélelmezési hivatal) za prehranu. Špani su jur po žetvi upozorili stanovničtvo, da si osiguraju od tega kvo­tu, ku su im odredili od ure­da i oznanili u NAŠI NOVINA, jer po otprimljenju u središ­nje skladišće nije osigurano, da će im se kvota po pršoni osigurati. Najzad već ništ ne­će dojti! Država je regulira­la cijenu pšenice, hržulje, jar­ca i zobi, kašnje i drugih pr­e­hrambenih produktov, ipak nije mogla zaustaviti podra­že­nje za vrime boja, ko je iznašalo u četiri ljeti od 25 do 50%. Čudakrat su se pojavili i folišni pinezi, oživilo šmug­ljanje i prodavanje na črno.

 

S tim skupa se je upeljao sistem s karticami za racionaliziranu opskrbu. Od 10. januara 1916. ljeta početo se je od­re­dila kvota po osobi/pršoni za kruh i muku, od 20. septemb­ra 1917. i za krumpire i kupovanje kukorice, od 1. novemb­ra mliko na karticu, pak je došlo do odredjenja za koks i briket, a od 1918. su se odredile kartice i za pratež i cipele. Ograničila se je kvota kože, za civilno stanovničtvo se nisu smile načinjati kožne cipele. Čudakrat čujemo o papir­ni ci­peli, za ke su on­da krivičili fab­ri­kan­te, ki su većinom bili Ži­do­vi. A bi­lo je i pos­lje­dic za go­st­i­o­nice, o­gr­a­ni­č­e­nje, tj. ra­c­i­o­nalizi­ranje vrh­nje/sm­e­tene, ka­ve, cukora i jaj. Jur od 1915. je bilo ogr­a­ni­če­no/ kvotirano dodilje­nje mesa. A za mu­že je bilo bolno što je skrsnuo du­han iz trafikov, a šmuglja­nje nastalo s tim ve­će. Špiki Ju­ri — po Miloradiću — je to… lju­ta ra­na, da va lulu nij duhana!

 

Za vojaka je bila porcija na dan: 70 dkg kruha, 40 dkg govedskoga mesa, 2 dkg masti, 10 dkg povrća, 2 dkg konzerv­kave, 10 cigaretov. Uz sve to je bila odredjena i porcija za svaki slučaj (Eiserne Ration!). Za ci­vile manje.
Problematična je bila i porcija zobi i sijena za konje, jer 1916. ljeta je bilo 1,1 mil. ko­nji na bojišći. Prema kraju boja su porcije racionaliziranja nastale za vojake i konje sve ma­nje i manje. Od 1915. ljeta se je počelo i pobiranje i rekviriranje željeza, bakra/medena, svake vrste metala. Čuje se ču­da pritužbov u parlamentu a ministar odgo­vara stereotipno „da će tužbe prigledati i po mogućnosti ra­z­rediti“.

 

Kako velika je bila rekviracija si moremo predstaviti iz kratkih visti novin, ke su cenzirali, npr. 1918, br. 6 pišu da su 600 vagonov krumpirov od­redili za Šopronsku varmedju, a od Željezanske županije 1200 vagonov. Tajedan dan kašnje je za Šopronsku varmedju povišeno jur na 2800 vagonov. Zato je ministar Wekerle do­stao nadimak Wehkerle! A u 15. br. za 1918. pišu Naše novine, da je Šopronskoj županiji prepisano za rekviraciju 2700 kusićev blaga. I tako se to nastavlja sve do konca boja.

 

Kuriozna je npr. vist od 7. septembra 1918. Kada se pi­še: Büdöskut (Štikapron): August Kopriszlovits je 60 svinj ku­pil va Fehér varmedji. Svinje je po železnici primil, ali Sopronu su je zustavili i varoš je vse zase rekviriral ter varošćanom prodat odredil. Ili, po čemu moremo pomisliti i na veliki nered, kaos na željeznica, kada se je krajem augustuša od 95 kusi­ćev blaga Va velikoj vrućini i tesnoga mesta ... jedinajst kusi­ćev rogatoga blaga zalipilo na pretovarenju u postaji Vulkapro­drštof.

NB

Kategorije

Slike