Da bi u boju mogli osigurati opskrbljenje velike vojske hranom su po 1915. ljetu odredili rekviriranja. Kvote je odredio središnji državni ured (Közélelmezési hivatal) za prehranu. Špani su jur po žetvi upozorili stanovničtvo, da si osiguraju od tega kvotu, ku su im odredili od ureda i oznanili u NAŠI NOVINA, jer po otprimljenju u središnje skladišće nije osigurano, da će im se kvota po pršoni osigurati. Najzad već ništ neće dojti! Država je regulirala cijenu pšenice, hržulje, jarca i zobi, kašnje i drugih prehrambenih produktov, ipak nije mogla zaustaviti podraženje za vrime boja, ko je iznašalo u četiri ljeti od 25 do 50%. Čudakrat su se pojavili i folišni pinezi, oživilo šmugljanje i prodavanje na črno.
S tim skupa se je upeljao sistem s karticami za racionaliziranu opskrbu. Od 10. januara 1916. ljeta početo se je odredila kvota po osobi/pršoni za kruh i muku, od 20. septembra 1917. i za krumpire i kupovanje kukorice, od 1. novembra mliko na karticu, pak je došlo do odredjenja za koks i briket, a od 1918. su se odredile kartice i za pratež i cipele. Ograničila se je kvota kože, za civilno stanovničtvo se nisu smile načinjati kožne cipele. Čudakrat čujemo o papirni cipeli, za ke su onda krivičili fabrikante, ki su većinom bili Židovi. A bilo je i posljedic za gostionice, ograničenje, tj. racionaliziranje vrhnje/smetene, kave, cukora i jaj. Jur od 1915. je bilo ograničeno/ kvotirano dodiljenje mesa. A za muže je bilo bolno što je skrsnuo duhan iz trafikov, a šmugljanje nastalo s tim veće. Špiki Juri — po Miloradiću — je to… ljuta rana, da va lulu nij duhana!
Za vojaka je bila porcija na dan: 70 dkg kruha, 40 dkg govedskoga mesa, 2 dkg masti, 10 dkg povrća, 2 dkg konzervkave, 10 cigaretov. Uz sve to je bila odredjena i porcija za svaki slučaj (Eiserne Ration!). Za civile manje.
Problematična je bila i porcija zobi i sijena za konje, jer 1916. ljeta je bilo 1,1 mil. konji na bojišći. Prema kraju boja su porcije racionaliziranja nastale za vojake i konje sve manje i manje. Od 1915. ljeta se je počelo i pobiranje i rekviriranje željeza, bakra/medena, svake vrste metala. Čuje se čuda pritužbov u parlamentu a ministar odgovara stereotipno „da će tužbe prigledati i po mogućnosti razrediti“.
Kako velika je bila rekviracija si moremo predstaviti iz kratkih visti novin, ke su cenzirali, npr. 1918, br. 6 pišu da su 600 vagonov krumpirov odredili za Šopronsku varmedju, a od Željezanske županije 1200 vagonov. Tajedan dan kašnje je za Šopronsku varmedju povišeno jur na 2800 vagonov. Zato je ministar Wekerle dostao nadimak Wehkerle! A u 15. br. za 1918. pišu Naše novine, da je Šopronskoj županiji prepisano za rekviraciju 2700 kusićev blaga. I tako se to nastavlja sve do konca boja.
Kuriozna je npr. vist od 7. septembra 1918. Kada se piše: Büdöskut (Štikapron): August Kopriszlovits je 60 svinj kupil va Fehér varmedji. Svinje je po železnici primil, ali Sopronu su je zustavili i varoš je vse zase rekviriral ter varošćanom prodat odredil. Ili, po čemu moremo pomisliti i na veliki nered, kaos na željeznica, kada se je krajem augustuša od 95 kusićev blaga Va velikoj vrućini i tesnoga mesta ... jedinajst kusićev rogatoga blaga zalipilo na pretovarenju u postaji Vulkaprodrštof.
NB