Ov vikend me je pitao neki čitatelj iz Beča (M.B.) zač u gradišćanskohrvatskom pi­šemo kraticu za gospodin s točkom (g. ili gosp.) a kraticu za gospodja (gdja) ili go­spodjica bez točke (gdjica). Za njega to nije logično.

Iako nam se na prvi pogled ovo skraćivanje zaistinu ne čini logičnim, slijedimo ov­de u našem pravopisu ipak jas­na i logična pravila: Za kraticom g. ili gosp. stavljamo to­čku, jer kratica predstavlja samo prvi dio riči — ada rič je prekinuta — i zato tribamo točku. Za kraticom gdja ili gdjica ne stavljamo točku zbog toga, jer kratica ne predstavlja samo prvi dio riči, nego u sebi sa­dr­ži uz početak i završetak riči (skraćena je samo za sridnji dio). A ako imamo u kratici i zadnju slovu izvorne riči, nima smisla staviti točku, jer točka stoji namjesto završnih slov pojedine riči.

Pravoda većina od nas stavlja za kraticami gdja ili gdjica točku, jer smo to tako naučni iz nimškoga jezika, kade ova kratica ima točku (Fr., Frl.), ča je ali prema našem »Pravopisu gradišćanskohrvatskoga knji­ževnoga jezika« iz 2009. ljeta krivo (usp. str. 72).

Pokidob se za kraticami gdja i gdjica ne piše točka, se ove dvi kratice i dekliniraju: N gdja, G gdje, D gdji, A gdju, V gdjo, L gdji, I gdjom.

Primjeri u rečenici: Ste se jur vidili s gdjicom Pavetić? Ona je jur kupila božićni dar za nje kolegicu, gdju Prikosović. On je jur upoznao gdju Lesko­vić ali ne i gosp. Leskovića.

Kako vidimo u prethodnoj rečenici se kratica gosp. ne deklinira, jer ima točku na kraju riči. A kratice s točkom na kraju riči se nikada ne dekliniraju.

(Zorka Kinda Berlaković; 32.)