Gradišćanskohrvatski jezik je ugrožen. To veli Unesco, Organizacija Ujedinjenih narodov za obrazovanje, znanost i kulturu. Zač je neki jezik ugrožen, ako postoju internacionalni dokumenti, ki čuvaju jezične manjine širom svita?
Nažalost su to zvećega takozvani soft law instrumenti, konvencije, ke za ugovorne stranke nisu obavezne i tako one ne moru prepričiti izumiranje jezikov. Uz to su jezična prava formulirana kot individualna prava, ča znači da se nijedan ne triba priznati manjinskoj kulturi. A ipak svaka kultura komunicira! I tako je jezik kolektivno dobro i more preživiti samo u socijalnoj interakciji, onda kad komuniciramo. Zato država ima dužnost favorizirati kolektivna jezična prava i zanemariti subjektivna prava pojedinca.
U Europskoj uniji je ugovorom zagarantirano čuvanje manjin
Premda je čuvanje manjin u Europskoj uniji zapisano u Lisabonskom ugovoru, ostaje kapljica gorčine. Europska povelja o regionalni i manjinski jeziki, takozvana jezična čarta, je ozloglašena kot Menükonvention. Države potpisnice za svoje manjine moru birati podupiranja kot jiliše na jelovniku. I tako one jezične manjine, ke nimaju instituciju, ka se bavi planiranjem jezika, ne moru ishasnovati potencijal čarte. Za austrijanske manjine to znači, da im jezična čarta ništ ne hasni.
Austrijanski način čuvanja manjin
U austrijanskom ustavu (Verfassung), u Državnom ugovoru i u Zakonu o narodni grupa je utvrdjeno čuvanje manjin. Ali austrijanska država priznanje svojim manjinam formulira u odredbi državnoga cilja (Staatszielbestimmung), ča joj daje veliku slobudu u pogledu na skrb manjin ostvarenje jezičnih prav. Takov način zaštite manjin se u lingvistiki prema renomiranom svitskom sociolingvistu Joshui Fishmanu zove benign neglect. Bazirajući na toj austrijanskoj laissez faire politiki je gradišćanskohrvatski jezik s već nego 30-ljetnim kašnjenjem upeljan kot službeni jezik.
Pozicija „čini ča ćeš!“ je kriva za izumiranje jezika
Iz laissez faire stila austrijanske jezične politike proizlazi, da je državi svejedno, je li gradišćanskohrvatska jezična zajednica ima budućnosti. Prema spomenutoj doktrini država manjini daje neograničenu slobodu i ju pusti na miru. Čim manje se neka država upliće u manjinske posle, tim veća je vjerojatnost, da ona izumre. Austrijanska država delegira odgovornost za očuvanje jezika različnim kulturnim društvom, ka su preopterećena sa zadaćami jezičnoga planiranja (Sprachplanung). Ali jezična politika sliši u ruke države i mora bazirati na metodički temelji. U idealnom slučaju staatliche Sprachplanungsbehörde, kot ju predlaže sociolingvistika, sistematizirano rješava posle oko revitalizacije jezika.