Gradišćanskohrvatski jezik je ugrožen. To veli Unesco, Org­a­nizacija Ujedinjenih narodov za obrazovanje, znanost i kulturu. Zač je neki jezik ugrožen, ako postoju internacionalni d­o­kumenti, ki čuvaju jezične ma­njine širom svita?
Nažalost su to zvećega tako­zvani soft law instrumenti, kon­vencije, ke za ugovorne stranke nisu obavezne i tako one ne moru prepričiti izumiranje jezikov. Uz to su jezična prava formulirana kot individualna pra­va, ča znači da se nijedan ne tri­ba priznati ma­njinskoj kulturi. A ipak svaka kul­tura komunicira! I tako je jezik kolektivno dobro i more preživiti samo u socijalnoj interakciji, onda kad komuniciramo. Zato država ima dužnost favorizirati kolektivna jezična prava i zanemariti subjektivna prava pojedinca.

 

U Europskoj uniji je ugovo­rom zagarantirano čuvanje manjin
Premda je čuvanje manjin u Europskoj uniji zapisano u Li­sabonskom ugovoru, ostaje kapljica gorčine. Europska po­velja o regionalni i manjinski jeziki, takozvana jezična čarta, je ozloglašena kot Me­nükon­ve­n­tion. Države potpisnice za sv­o­je manjine moru birati podupi­ranja kot jiliše na jelovniku. I tako one jezične manjine, ke nimaju instituciju, ka se bavi planira­njem jezika, ne moru ishasnovati potencijal čarte. Za austrijanske manjine to znači, da im jezična čarta ništ ne hasni.

 

Austrijanski način čuvanja manjin
U austrijanskom ustavu (Verfassung), u Državnom ugovoru i u Zakonu o narodni grupa je utvrdjeno čuvanje ma­njin. Ali austrijanska država priznanje svojim manjinam formulira u odredbi državnoga cilja (Staat­s­zielbestimmung), ča joj daje veliku slobudu u pogledu na skrb manjin ostvarenje jezičnih prav. Takov način zaštite ma­njin se u lingvistiki prema renomira­nom svitskom sociolingvistu Joshui Fishmanu zove benign neglect. Bazirajući na toj austrijanskoj laissez faire politiki je gradišćanskohrvatski jezik s već nego 30-ljetnim kašnje­njem upeljan kot službeni jezik. 

 

Pozicija „čini ča ćeš!“ je kriva za izumiranje jezika
Iz laissez faire stila austrijan­ske jezične politike proizlazi, da je državi svejedno, je li gradiš­ćan­sk­o­hrvatska jezična zajednica ima budućnosti. Pre­ma spo­menutoj doktrini država ma­njini daje ne­ograničenu slobodu i ju pusti na miru. Čim manje se ne­ka država upliće u ma­njinske posle, tim veća je vjerojatnost, da ona izumre. Austrijanska država delegira odgovornost za očuvanje jezika različnim kulturnim društvom, ka su preopterećena sa zadaćami jezičnoga planira­nja (Sprachplanung). Ali jezična politika sliši u ruke države i m­o­ra bazirati na metodički teme­lji. U idealnom slučaju staatliche Sprachplanungsbehörde, kot ju predlaže sociolingvistika, sistematizirano rješava posle oko revitalizacije jezika.

Kategorije