Učeniki su prosili Jezuša, da je nauči moliti. Ali on im nije dao »Hižu zlatu« ili »Kruh nebeski«, nego je nje naučio kratku molitvu — Oče naš. Ta molitva je od onda najizgovaranija molitva na zemaljskoj kuglji. U njoj je rečeno sve, ča je važno, a važan je i redoslijed: Prvo dajemo slavu Ocu Bogu, izražavamo mu naše poštovanje i želju da se sveto drži Njegovo ime, da Njegov red, »kraljevstvo«, dojde k nam, da se nad nami ispuni Njegova volja, spasenje svakoga človika. Zatim molimo ono, ča je za nas tako važno: »kruh svakidanji«, sve, ča nam je potribno za žitak, od slobode i čistoće duše prik dušnoga spoznanja i da budemo očuvani od skušavanj. Na kratki molimo za sve, ča nam je potribno za dušu i tijelo. Ali nam je Jezuš stavio uvjet, pod kim će nas Bog uslišiti, kad molimo, a to je oprošćenje. Bog nam oprašća, ako mi oprašćamo našim bližnjim. Ako ne oprostimo drugim, nam neće oprostiti ni On. A to je ključna pasaža Očenaša. Nju preskočiti ne moremo, ar je onda cijeli Očenaš zaman. Gdo ne more oprostiti, on Jezuševu molitvu ne triba ni moliti!
 

I Jezuš nas je podučio, kako moliti. To je važnije nego ča moliti. Moliti tribamo sa zaufanjem, uporno (beharrlich), sa sigurnošću, da će nas Bog uslišiti.
Ne valja usput Bogu »hititi« Očenaš kot nam trgovci hitu reklamni materijal u poštanski ormarić. Molitelj triba biti uporan i ne smi rezignirati, dokle ne dostane, zač u molitvi prosi.

Kategorije