U jezičnu memoriju se s vrimenom ugravira špecifično znanje o društvu i sredini, u koj živi človik i u koj on hasnuje jezik. Znanje je akumulirano u riči. Kad človik hasnuje riči, on istovrimeno predjeluje, strukturira i konzervira zna­nje. Tako si človik stvara svoj karakterističan po­gled na svit. Sli­ku o svitu človik ste­če u svojoj ekolin­gvističkoj sredini (prisp. Grenob­le 2011, Schiffman 2009/­2006).

Ekolingvistička sre­di­na Gradišćanskih Hrvatov je Austrija, i ne Hrvat­ska, odakle su se odselili preoci današnjih Hrvatov. Zato država Austrija jezičnu politiku mora prilagoditi jezičnoj kulturi govornikov. Kodifikacija jezika mora biti u skladu s jezičnimi konvencijami manjine, druga­čije se jezik ne more zakoreniti u narodu.

Kako se mora postupati pri revitalizaciji jezika?

Potribno je izdjelati plan, kako oživiti gradišćanskohrvatski jezik. Prvo se mora odrediti, ka­ko jako je ugrožen jezik i zbog čega. U ta pothvat se moraju uključiti oni nosite­lji kulture, ki odobravaju obdržanje ono­ga jezika kot ga govori manjina u Austriji. Činjenica je, da su Gradišćanski Hrvati raštrkani po različni teritoriji i da ne ži­vu samo u Austriji. Isto kotno Austrija ima i Slovačka i Ugarska dužnost, da se skrbi za sv­o­je manjine. Gradišćanski Hrvati u Austriji nimaju mogućnosti reformirati i kodificirati jezik Gradišćanskih Hrvatov, ki živu u drugi zemlja. Druga­čija su nacionalna obilježja, kulture i jezična prava.

Jezik u agoniji nije atraktivan

Potribno je i to, da se usvitla mutan imidž jezika, da se aktivira hasnovanje jezika i da se poboljšaju jezične resurse. Je­zik, ki je u dobroj formi, ki je fit, je popularan. Njega se kanu ljudi učiti. Nijedan se ne kani učiti jezik, ki umira.

Kako more jezik ozdraviti?

Očuvati jezik i revitalizirati je­zik nije isto. Očuvati jezik zna­či, poduzeti sve, da si jezik more pridržati postojeći status. Revitalizirati jezik zna­či, izgradjivati jezik, započeti jezičnim djelom. Jezik se mora revitalizirati onda, kad je oslabio tako kot je osla­bio gradiš­ćanskohrvatski jezik i kad se sam od sebe ne more zibrati. Za to nije dost igrati tamburicu i jačiti hrvatske narodne ja­čke. Pripadnikom manjine se mora omogućiti hasnovanje svojega jezika. Moraju se stvarati impulsi, da se jezik more tradirati budućim generacijam. Gradišćanskohrvatskomu jeziku je potribna opširna revitalizacija. To znači, da mo­ra očvrsnuti, nastati fit za hasnovanje. Ako se govornikom manjine dopušća hasnovanje jezika samo u privatnoj sferi, onda jezična prava nisu ispu­njena. Zakon moremo gledati ostvaren stoprv u hipcu, kad ljudi, osebito dica, po­č­nu hasnovati gradišćanskohrvatski jezik u javnosti. Za to nije dost dati jeziku status službenoga jezika. Jezik živi, kad se hasnuje. Kade? Od dič­jih jaslic do sveučilišća, od prodavaonic do suda.

Zbog jezika diskriminiran človik se u javnosti ne pomina svoj jezik, ar ga mrzi, a zato ga napušća. Umjesto toga pre­uzima jezik onih, ki ga diskriminiraju, da bi nastao jedan od njih, ki uživaju ugled.

Agnjica Csenar-Schuster