Prvo nek Jezuš pretvori kruh u svoje tijelo, se zahvali, tako i kad vino pretvara. Jezuš se stalno zahvaljuje svojemu Ocu. Prvo nego je Lazara od mrtvih gori stao, zahvalio se je ričami: „Oče zahvaljujem ti, da si me uslišio!“ Jur unapred se je zahvalio Ocu, jer je znao, da će ga Otac posluhnuti.
 

Hvala nije najčvršća strana človika. Prositi zna, ali zahvaliti se — na to pozabi. Tako je bilo i s tih deset gubavih. Gubavi nisu imali mjesta u narodu, živili su na posebnom mjestu, odvojeni od drugih. Kolike majke su se plakale, jer su mislile na svoje sine i kćere, ke su morale zbog zarazi, dobavljenja odstraniti iz doma i je smjestiti med ovimi gubavimi. Ako im se je negdo približavao, morali su vikati: gubavac, gubavac, da im nigdor blizu ne dojde.

 

Kad su ovi gubavi čuli, da se Jezuš približava, nisu se marili za nikoga. Preskočili zagradu, karantenu u koj su živili i bižali preda njega. Jezuše, smiluj nam se, su kričali. Jezuš je pomiluje i sve ozdravi.
Ali nek jedan je došao najzad, da se Jezušu zahvali za ozdravljenje i ov je bio stranac, samaritanac. Ti drugi Židovi se nisu došli zahvaliti. Čuli su, da je Jezuš jur mnoge ozdravio, čemu se zahvaljivati i ti drugi mu se nisu zahvalili.
 

Slični bili su tomu sprokšenomu ditetu, komu majka dā slatkarije, pak mu veli: Ča sad moraš reć? A dite veli: Još! Prositi da, ali zahvalit ne, velika človičja slabost je to. Nismo li i mi još uvijek ovakovo dite? Mjesto zahvaljivanja od Boga uvijek nek prosimo: još, još! Pak ča se čudimo, da nam se dite ne zahvali? Kako će nam se zahvaliti, kad mu nismo uzor, pelda za zahvaljivanje.
Kakov uzor je mogao biti ta farizej za svoju dicu, ki se je došao u sinagogu zahvaljivati, ali kako: Bože hvalim ti, da nisam kako su drugi, kako je ov carinar. Desetinu dajem od svega, slavim te u zboru i dičim tvoje ime. Ča je to za hvalu pred Bogom, kad mislim, da sam bolji nego su drugi. I ov se Bogu nije zahvalio ništa, nek hvalio je sebe pred Bogom.
 

U Nimškoj blizu grada Ulma stoji bojni spomenik. Na njem piše: Umrli smo za vas, ča će te vi učiniti za nas?
Jezuš nam more staviti isto pitanje: Umro sam za vas, budite mi zahvalni. Ostanite mi vjerni, kako sam ja ostao vjeran vam, a mi smo još nezadovoljni s njim. Svit kriči: kruha, kruha. A kad gladni prosi kruha od nas, ne čujemo ga.
 

Zahvalni biti Bogu za ov lipi svit. Sv. Franjo, kad je sve ovo opazio, napisao je himnu suncu! Zahvaljivao se je Bogu za sve. Iako je bio siromah, kao nigdor drugi, bio je bogat, jer je vidio sve bogatstvo svita, ko nam je Bog dao.
Moramo prositi, jer smo pekljari, ali nekamo zaboraviti hvalu davati. Kako je strašan život onih roditeljev, kim dica nisu zahvalna. Zato učiti dicu na zahvalnost, jer moremo mi svi od nezahvalnosti poginuti.
 

Ali vratimo se opet k svetoj maši. Predslovlje ovako počine.„Zaistinu je dostojno i pravično, pravo i spasonosno, da svagde i svagdar zahvaljujemo tebi...,“ Nek nedostojno je, da se zahvaljivamo, nego i pravično! Dužnost nam se je zahvaliti onomu, ki nam je dobro učinio! Zato stalno zahvaljivanje Bogu! Tako hvala svim ki su nam dobroga učinili.
 

Bog je zbog nas grišnikov človikom postao i išao na križ zbog našega spasenja. Sveta maša je najveće zahvaljivanje, zato ne bi smili nikad zamuditi svete maše, jer kad svetu mašu zamudimo, nezahvalni smo bili Bogu. Niti ne registriramo, koliko puti nas je Bog iz velike nevolje spasio, a još manje mu se zahvaljivamo. Nezahvalna smo dica, barem toliko da priznamo. I kako se seguramo Boga ča prositi, a da mu se prvo nisam zahvalio zato, ča sam prvo dostao. Prvo nek ča prosim, usta otvorim, zahvalim.
 

Sveti Pavao piše Efežanom: Svagda u svem dajte hvalu Bogu. I ki se je naučio zahvaljivati Bogu, ta neće biti nezahvalan ni človiku.
Zahvalan Bogu je on, ki je zadovoljan tim, ča ima. A ne zahvalni su oni, ki uvijek nek prosu, jer im nije nikada dosta, još i uoči meću Bogu, da im nije već dao. Zato nezadovoljan človik, nikad ne zna biti zahvalan. I nikad ne znamo, dali mu ne bi morali biti najjače zavalni za križ, ki nas sprohadja, jer ta križ nas u nebo pelja. Zato hvala za sve i za križ.
 

Blažen je človik, ki ovo shvati. Te Deum mora postati tenorom našega života.
A na koncu ovoga razmišljanja se i mi pitajmo: smo zahvalni samaritanac, ili slišimo med tih devet nezahvalnih. Turobno bi bilo, kad bi meda nje slišili. Zato nije kasno, ako se i sa zakašnjenjem zahvalimo. Ako i sa zakašnjenjem, ali biti zahvalni svojim roditeljem je bolje, nego ako im nikada ne budemo zahvalni. Pogriška se dā ispraviti, ali zamudjenje ne! Ča smo prema njim zamudili, dužni smo, da je za oprošćenje prosimo. Kako Boga za oprošćenje prosimo, tako i ljude, osebujno svoje roditelje. Strašno je, kad mora majka dati svojemu ditetu ime: Nezahvalni sin!
 

Oltarskomu sakramentu je ime po grčku: Euharistija, po našu Hvalodavanje. Bogu hvala za Oltarski sakrament, za Kruh nebeski. Onda hvala za svakidanji kruh, roditelje, dicu, prijatelje, za ovu lipu prirodu. Kad si sve ovo razmislimo, nećemo prestati nikad, Bogu hvalu davati.
 
p

Kategorije