Uticaj nimškoga jezika se najbolje vidi u morfologiji i u sintaksi. U deklinaciji se npr. zgublja vokativ (zovni padež), koga jako rijetko hasnujemo, zvana kod nekih odredjenih imenic. U takovi slučaji ima vokativ visoku stilsku markiranost i daje govoru ča svetačnoga; Dragi brate! Poštovani oče! Ljubljeni Ivane! Petre! gospodine, prijatelju, gospodjo. … U svakidanjem govoru koristimo obično samo nominativ: Najdraži brat! Dragi stariotac! Dragi Petar!
U gradišćanskohrvatski govori slabi kategorija posvojnoga pridjeva (Ivanov, Marijin, stričev, Čenarov). Umjesto toga koristimo uglavnom konstrukciju „od+genitiv“ prema nimškomu uzoru: „to je stan od brata; to su novele od Blazovića“. Pravilno glasi ovako: to je bratov stan, to su Blazovićeve novele. Čudakrat se i krivo veli: „majke kćer“ umjesto majkina kćer, ili „Marije auto“ umjesto Marijin auto. Rečenicu tipa To je bratov stan germaniziramo u: „To je (od) našega brata stan“, ča je krivo i ne odgovara duhu našega jezika.
Uticaj nimškoga dijalekta, ki okružuje naše „hrvatske jezične otoke“, se jako dobro vidi u sljedećem primjeru: „va oca njegovoj hiži“ (nimški dijal.: im Vater sein Zimmer) umjesto u očevoj sobi. Čudakrat koristimo i dva genitive za redom: „To je našega brata žene (nje) otac“ (nim. dijal.: Das ist von unserem Bruder der Frau ihr Vater) umjesto to je otac bratove žene.
Imamo cijelu poredicu gramatičkih interferencijov s nimškim jezikom. Ovde smo spomenuli samo neke, da pokažemo na prepletenost nimških i gradišćanskohrvatskih dijalektov. Iako se ove interferencije koristu u naši govori, ne smimo zabiti, da one nisu dio gradišćanskohrvatskoga standarda nego samo dijalektalne pojave.
(Zorka Kinda Berlaković; 18.)