Gravitacija i druge fizikalne veličine su prouzrokovale formiranje zvijezd i planetov. Svitlost se širi sa svitlosnom brzinom. Kad je zima, se atomarne partikule polaglje gibaju nego kad je teplo. Jabuka pada na tlo namjesto da se diže u višinu. Sve to su fizikalne istine, ke svenek štimaju. Za to nije potriban Bog. Ali odakle su ti prirodni zakoni? Gdo je nje stvorio? Svaki, ki ne vjeruje u bo­žansku snagu, ovde doživ­ljava svoje granice.

 

Da je univerzum nastao iz ničega, nije vjerojatno. A ipak kvantna fizika ov fenomen pozna u malom formatu: Atomarne partikule nastaju i skrsnu, naizgled slučajno i ne­predvidljivo. U svitu kvantov je fenomenov, ki bojse nimaju uzroka. „Još i dragi Bog ne zna, zbog čega se raspada odredjen atom u odredjenom hipcu“, veli poznati Bečanski eksperimentalni fizičar Anton Zeilinger. Albert Einstein je prema kva­ntnoj fiziki bio rezerviran. Vjerovao je, da bi neka difuzna slučajnost mogla igrati ulogu i da se za tom slučajnošću skriva nepoznat princip uzroka i posljedice (Ur­sache und Wirkung). Zato je Einstein razvio misaoni ekspe­rimenat: Prema kvantnoj mehaniki Wernera Heisenberga bi morali dva elektroni, ki po koliziji odletu u različne pravce i se tako udaljuju jedan od drugoga, u isto vrime preuzeti identična svojstva. A to bome nije moguće — tako »misteri­o­zno djelovanje na daljinu« ne egzistira, mislio je Einstein i izjavio svoju glasovitu izreku „Teško je Bogu gledati u karte. Ali da se kocka i poslužuje ›telepatskih‹ sredstav, ni hipac ne morem vjerovati.“ Kvantni fizičar Anton Zeilinger izgleda da more Bogu gledati u karte. Ako postoji Bog, ki utiče na tok svita, bi slučajnost „zaistinu bila mogućnost, da se umi­ša Bog, a da se to ne suprotstavlja prirodnim zakonom“.

 

Stoprv po Einsteinovoj smrti, čim je znanstvenikom stao na raspolaganje laser, su počeli istraživati misteriozno djelovanje na daljinu (Fernwirkung). 2008. ljeta je Švicar­ski fizičar, Nicolas Gisin, u la­boratoriju u Genfu poslao plav svitlosni trak (Lichtstrahl) kroz kristal. Pritom su se stvorili »isprepleteni fotoni (verschränkte Photonen)«, pari svi­t­losnih partikulov, ki su izgledali kot dvojki. Od ovih dvojak su jednoga kroz optički kabel (Glasfaserkabel) poslali u neko selo is­točno od Genfa, a dru­goga u suprotivni pravac na zapad. U obadvi slučaji je udaljenost iznašala 17,5 kilometre.

 

Čim su Nicolas Gisin i njegov tim izmirili svojstva partiku­lov, su vidili, da su par­tikule identične. Ne da su bile iste od samoga početka, nego stoprv je u hipcu mirenja jedna partikula preuzela svojstva druge. Kad su izračunali, ka­ko brzo se je Einsteinovo »misteriozno djelovanje« od jednoga fotona prenosilo na dru­goga, su se čudili: s najmanje desettisućostrukom svitlosnom brzinom (Lichtgeschwindigkeit) ili još i istovrimeno je jedna partikula preuzela karakteristike druge. Odakle znaju dvi partikule, ke su daleko jedna od druge, ča se dogadja s drugom? A zač to znaju veljek? A mislilo se je da prema teoriji relativnosti ništ nije brže nego svitlost. S našom pame­ću ne moremo razvezati takove fenomene. Zna tajnu samo Bog? Su takovi eksperimenti samo ključenka, kroza ku gledamo tajnu fiziku Boga?

 

(Agnjica Schuster)

Kategorije