Neizmjerna čarobna lipota, kamo god pogledaš, prezentira se u sjaju žarkoga sunca i u sjaju blijedoga miseca! Zvanaredna gostoljubljivost, kamo god dojdeš! Mjesto, kade je dozvoljeno razvijati kreativnost! Prikoredno bogatstvo kulture i povijesti! Raj na zemlji! To je za nas Dubrovnik, u kom smo mi, školari 8. razreda gornjopuljanske Panonske gimnazije, smili boraviti od 13. do 20. septembra ovoga ljeta.
Hannah: „Iz Beča smo putovali zrakoplovom u Dubrovnik. Kad sam kroz oblok u zrakoplovu zaobličila ta prekrasni gradić, sam se odmah zaljubila u njega.“
Ana: „Dubrovnik si ne moreš predstaviti prez stepenic. Jurica Čenar jur ima pravo, kad u svojoj pjesmici „Dubrovnik“ nabraja: dvistošezdesetdevet štig/od odmora/prik umora/ i riči libertas.
Srićni i zahvalni smo, da smo smili upoznati ov grad slobode, kako nazivaju Dubrovnik. Imali smo nezaboravljiv projektni tajedan i uživali smo mediteranski ambijenat varoša, ki je pun povijesti, kulture i neopisive lipote. Zvana toga smo Dubrovnik doživili kot mjesto zabavi, romantike, gostoljubljivosti, znanosti, umjetnosti,… pravi tajanstven kut čarolije.
Imali smo sriću, stanovati u samom centru varoša, veljek uz debele gradske zidine, u zgradi Klasične gimnazije Ruđera Boškovića u bivšem sjemenišću. Zahvalni smo gospodaru stana i ravnatelju gimnazije, don Bernardu Pleše, ki je jur po drugi put tako srdačno i otvorenimi rukami primio gornjopuljanske gimnazijalce. Pred trimi ljeti smo naime jur bili gosti u Dubrovniku.
Uz veliku gostoljubljivost i pomoć marljivih gospodjov Jele, Kate i Ane smo se zvanaredno dobro ćutili u našem smještaju, kade smo i sami kuhali svaki dan ručenje i par puti vičeru.
U gimnaziji smo skoro svaki dan dopodne pratili podučavanje hrvatskoga jezika i bili smo primljeni otvorenimi rukami. Profesorica Mirjana Žeravica nam je ne samo dala „podušnuti“ u hrvatsku gramatiku, nego nas je i naučila dubrovačke pjesme, a pri jačenju nas je pratio naš novi prijatelj, talentirani gitarist Toni.
Jedan poseban večer smo doživili s našimi novimi prijatelji pri večernjoj priredbi karaoke pjevanja u školi. To druženje i muzikalno komuniciranje je bilo super!!!
Uopće je muzika stala u centru pažnje. Imali smo ćut, da neprestano visi muzika u zraku i nismo mogli drugačije, nego muzicirati. Imali smo sobom velik broj instrumentov, tamburice, gitare, rajle i bugnje i ja, kot učiteljica, sam bila presenećena od spontaniteta pri muziciranju i jako sam gizdava na svoje školare!
Justin, Konstantin, Luka, Marko, Hannah, Julija, Viktorija i Ana su dijelom prekoraknuli svoje granice i muzicirali tako, da je slušateljem skoro sfalila sapa. Skoro svaki dan navečer su naši mladi oduševljeni muzičari svirali na glavnoj cesti, na Stradunu, tako da su zabavljali ne samo nas, nego i brojne turiste.
Nadalje smo imali i lipe sastanke u muzičkoj školi Sorkočevića, čiji školari Anđeli su pred par ljeti boravili kod nas u Dolnjoj Pulji. Njeva peljačica Maja Marušić je za nas organizirala poseban „Koncert prijateljstva“, pri kom su jako kvalitetno svirali njevi odlični školari na klaviru, violini, čelu, fruli, a zvana toga nam je divojački zbor Amorette fantastično otpjevao nekoliko pjesam. U drugom dijelu programa su naša dica s posebnim angažmanom odsvirala nekoliko gradišćanskih jačak kot i par jačak Brujev. Sada i Dubrovčani poznaju „Nema problema“, „More ljubavi“ i „Oj Jelena“. Oduševili su Dubrovčane s našimi jačkami i sklopila su se lipa prijateljstva, a vrhunac je bilo skupno jačenje po koncertu.
Jako smo zahvalni, da su nam oko organizacije cijeloga tajedna pomogle dvi jako simpatične i priskočne dame, naime, Maja Mozara iz društva Hrvatska matica iseljenika i Branka Martinović-Vuković iz Hrvatsko-austrijskoga društva.
Nezaboravljivi ćedu nam ostati večeri, kot naprimjer, koncert Dubrovačkoga simfonijskoga orkestra u Kneževom dvoru, nastup folklornoga ansambla Linđo, pohod u Dubrovačkoj kući, u koj se nalazi umjetnički uredjena trgovina s domaćimi suveniri i zvanarednom galerijom. Peljačica Dubrovačke kuće, Lucija Orešić nas je pogostila domaćimi produkti i jako smo uživali gostoprimstvo. Ta sastanak nam je isto omogućilo Hrvatsko austrijsko društvo na čelu s Brankom Martinović-Vukovićem, a pratio nas je i profesor Ivo Margaretić, koga još poznamo od zadnjega boravka u Dubrovniku pred trimi ljeti.
Nezaboravljiv će nam ostati i doživljaj u kavani na skalina zvana gradskih zidin, kade te čarolija noćnoga Jadrana poziva da sanjaš.
Poseban doživljaj je i bio pri oficijelnom prijamu kod gradonačelnika Dubrovnika u službeni dvorana gradske vijećnice, kade nas je jako srdačno primila pročelnica za kulturu gospodja Ana Hilje Čagalj. „Ćutili smo se jako čašćeni, kad smo sidili u svetačnoj dvorani za kruglim stolom, kade smo mogli predstaviti gradišćanske Hrvate i našu gimnaziju.“ (Hannah). Još i onde smo otpjevali dvi gradišćanske pjesme.
Uz svu sriću i veselje moram napomenuti i ča tužnoga. Namjeravali smo se strefiti s bivšim Dubrovačkim trubadurom, Markom Breškovićem, ki je ali nažalost kratko pred našim dolaskom u Dubrovnik umro. Pohodili smo ali njegovu jazz-kavanu, u koj on u muziki, ku je cijeli žitak s oduševljenjem gajio, dalje živi.
Mislili smo na njega i skoro svaki dan smo njemu u čast jačili njegovu pjesmu „La musica di notte / Usred tišine grada...“.
Upoznali smo sve strani Dubrovnika, tako i povijesnu i kulturnu stran. Imali smo bogat i opširan kulturni program. Kroz varoš nas je peljala gospodja Nada Šarić, ka nas jur pozna od prošloga puta. Pogledali smo sve poznate znamenitosti Dubrovnika, a Orlandov stup pred Crikvom sv. Vlaha nećemo zabiti, jer to je bilo naše svakidanje mjesto sastanka. Sveti Vlah, ki je prezentan skoro na svakom nuglju varoša, svakoga gosta dostojanstveno pelja po ovom veličanstvenom varošu.
Poseban utisak nam je ostao pri obilasku gradskih zidin, kade smo isto častili grad našim pjevanjem, posebno ali našu Anu, ka je to otpodne morala ostati u stelji zbog prehlade. Jačenje pod oblokom ju je ali jako brzo ozdravilo. Čuda smo i mislili na našu Isabellu, ka nažalost zbog bolesti nije mogla putovati s nami.
Poseban užitak pri razgledavanju je bio fenomenalan pogled iz briga Srđa, na koga smo se odvezli žičarom.
Svečevali smo i svetu mašu u Katedrali, kade smo skupno zajačili našu najpoznatiju marijansku jačku „Zdrava Diva“.
Naši lipi doživljaji skoro nisu imali konca nit kraja. Jedan od vrhuncev je bio izlet u hodočasno mjesto Međugorje i u historični bosanski gradić Mostar. Uživali smo i kupanje u „friškom“ morju na otoku Lokrum, a izlet na otok Mljet smo nažalost zbog jakoga vjetra morali otpovidati.
Neko tajanstveno, pozitivno zračenje nas je nosilo cijeli tajedan. Svi smo bili odlično raspoloženi, veseli i srićni. Sve, ča smo vidili u ovom varošu je po našem mišljenju umjetnost.
Legendarne su i bile palačinke, na ke nas je pozvala Branka Martinović-Vuković, a ugodan prijateljski sastanak u uredu Matice iseljenika kod Maje Mozare isto nećemo zabiti.
Na rastanku u Klasičnoj gimnaziji smo pod suzami otpjevali posebnu jačku hvale za naše nove prijatelje, učitelje i ravnatelja škole don Bernarda, komu smo jako zahvalni za svu pruženu pomoć. Pozvali smo je u Gradišće i ufamo se, da ćedu moć dojti.
Pokidob smo svi pili vodu iz Onofrijevoga zdenca (Velika Onofrijeva ćesma), ćemo se sigurno vratiti u Dubrovnik. Tako bar velu Dubrovčani.
Obogaćeni zvanarednimi, nezaboravljivimi doživljaji, sastanki i utiski smo odletili domom i još uvijek imamo pred očima neopisivu lipotu varoša slobode, u koga smo se prez dvojbe zaljubili.
(Mag. Gizela Čenar
i školari 8. razreda)