»Književni prsten...« pod tim naslovom je Andrea Sapunar Knežević u Zagrebu u Erasmus nakladi izdala knjigu raspravov s težišćem o hrvatskom baroku, to znači i gradišćanskohrvatskom. Za našu manjinsku književnost je svaka rasprava o maćavski zahadjanoj književnosti naših bučnih medijov od velike važnosti. To ne samo po tematski sadržaji, nego i po oni strani, ke ne gledamo za našu literaturu toliko važnim a zapravo su to one crte, ke daju književnosti označenje prave književnosti. Za našu književnost, ka je morala i mora živiti izvan matičnoga jezičnoga i tematskoga korpusa ima sve to i dodatne strani važnosti. Najvažnija joj je, da se ona uklopi u književne kategorije kamo ona sliši, naime u opću hrvatsku književnu kulturu. (Nažalost se do sada nigdor nije bavio tom ili sličnom tematikom u kontekstu austronimške ili ugarske književnosti.)

Zanima nas o čemu raspravlja Andrea Sapunar?
Počinje s proširenim apokrifnim tekstom iz zapadne Ugarske Preblažene Divice Marije sanjom iz 1780. ljeta, ada iz baroknoga početka naše narodne književnosti. Da bi nastavila s prikazom obljubljene nabožne knjige za hrvatski narod iz istoga stoljeća »Cvit razlika mirisa duhovnoga« (1726.). od franciskanera Tomaša Babića. Za njom ništ ne zaostaje vridnost i duhovnost našega Eberhardta M. Kragela od koga autorica posebno zaoštriva pogled na lik Blažene Djevice Marije u knjigi »Četverovrstnoga prstanja« (1763.), ki lik stoji u središću našega vjerskoga života sve do danas. Bogovićevu pak »Hižu zlatu« (1754.) kao... vrh gradišćanskohrvatske barokne pobožnosti. To su bili vrhunski književni produkti naših Hrvatov, duhovni zviranjki i temelji naše regionalne književnosti.

Nadalje knjiga prikazuje našu usmenu književnost iz početka 19. st. Znamo kako bogata je hrvatska narodna književnost; a našoj pristupu već prilično rano Ivan Kukuljević Sakcinski i Stanko Vraz s nam jako dragim materijalom iz danas već utrunule grane Hrvatov u Dolnjoj Austriji. Sa značajem Stanka Vraza bavu se u knjigi i drugi članki, ar se u njegovoj ostavšćini našlo nekoliko gradišćanskohrvatskih narodnih jačak. A s Franom Kurelcem i Franjom Ksaverom Kuhačem i ta do danas zelena grana književnosti dobije svoje lovorove listiće na vijencu narodnih jačak.

I čisto novoga moremo upoznati u knjigi u doprinosu Šime Ljubić o hrvatskim piscima Zapadne Ugarske i Donje Austrije u kom se prikaže „Ogledalo književne poviesti...“ iz 1864. ljeta. U njoj su imena: Jožef Ficko, Juraj Mulih, Lovre Bogović, Jeremija Šosterić, Bogomir Palković i dr. Tako ćemo svakako morati nadopuniti pregled naše književnosti i s imenom Šime Ljubića (1822.-1896.), porijeklom s otoka Hvara.

Nadalje se autorica bavi putopisi Ivana Milčetića, ki je hrvatskoj štiteljskoj publiki prikazao Hrvate iz Moravske, Dolnje Austrije i Zapadne Ugarske, Hrvate, ke danas brojimo med gradišćanskohrvatsku granu. Kako je Vladimir Nazor putovao od Splita do piramida.

Teoretskoga značaja je studija o problemu slavenske kulture od Dragutina Prohaske, kazališna kritika od Milana Begovića, prikazi poljske kulture u dalmatinski listi i završne rasprave o jeziku na primjeri „Föderation“ i „Konföderation“ po revolucionarnom ljetu 1848. Vrlo je poučna i za naše prilike analiza o jezičnom standardu i o ulogi medijov na oblikovanje hrvatske jezične svisti i kulture. I za naše prilike ima modelni uzor i vrlo direktivne pouke, ke bi si morali jako srcu zeti ako ne kanimo, da nam se jezik odbrodi čisto nizbrdo i nastane kakov pidgin jezik hrvatskoga izraza.

Knjiga je ilustrirana vrlo praktično s lipimi i odgovarajućimi slikami. Sve po svemu i za nas „književni prsten“ s dijamantnimi literarnimi kamenčići.

Knjiga: Andrea Sapunar Knežević, »Književni prsten. Gradišćanskohrvatske i druge kroatističke teme«, Zagreb 2012. Erasmus naklada, 228 str.
(Nikola Benčić)