Gradišćanskohrvatska pop-grupa PAXi odlikovana je  ku­lturnom nagradom Hrvat­skoga centra u Beču za 2013. ljeto. Nagrada nosi ime po Demetru „Metru“ Karallu i dodiljuje se od 2008. ljeta osobam ili grupam, ke se osebujno zalažu za hrvatstvo. Dosadašnji dobitniki su bili pjesnik i književnik An­ton Le­opold (2008.); Jurko Cvečko (tadašnji predsjednik Kulturnoga saveza Hrvatov u Slovačkoj) za 2009. ljeto a za 2010. nagradom »METRON« odlikovan je Ha­n­­zi Gabriel, koruški Slove­nac, stručnjak za tambure i zborovodja brojnih tambura­ških grup kao i autor knjige o tamburaškoj muziki. Za 2011. je odlikovan folklorni ansambl Kolo-Slavuj (uteme­ljitelji: dir. Mirko Berlaković, dr. Štefan Karall i dr. Milan Kornfeind) a za 2012. Joza Lavička, moravski H­r­vat, kulturni ak­ti­vist, književnik, autor, sabirač i čuvar narodnoga dobra moravskih Hrvatov u Češkoj i Beču.

BEČ — U sljedećem dona­šamo izvatke iz laudacije Gab­riele Novak-Karall, glavne tajnice Hrvatskoga centra i dugo­ljetne pratilice PAXov, ku je dr­žala prilikom dodjelje »Met­r­o­na« PAXom 20. 2. o. lj. u prost­o­rija Hrvatskoga centra u Beču:

„Poštovane dame i gospodo, dragi PAXi, dragi Feri, Franci, Franjo, Berti, Tome, dr­aga Kristijana,
pripala nam je čast — Filipu Tyranu i meni — da držimo laudaciju ovom svečanom prilikom dodjele »Metron«-a i da­našnje proslave. A pokidob ste puno već nego samo muzička grupa, ka postoji i uspješno dj­eluje 35 ljet — iako bi to jur bilo dost uzroka za dodjelu ove nagrade — podilit ćemo si ovu zadaću, a prije svega čast ovoga „hvalospjeva“.

Triba PAXom zahvaliti na be­zbroju nastupi, koncerti, za­bava — ne znam koliko ljet su tajedan za tajednom svirali na srijede, koliko je to bilo srijedov u „Društvu“, Hrvatski bal u Beču je skoro nezamišljiv bez njih, ni DAN MLADINE, a da ne govorim o zabavi na „m­e­sopusni utorak“ — to je jur kao polnoćnica, bez ke ne bi bio Božić, znači: bez ke ne bi bio pravi mesopust. Sami znaju najbolje, kade su sve svirali i nastupili kroz ova ljeta, ča su sve doživili — naredno bi mo­gli napuniti knjige, sastaviti svakorjačke statistike, ... „35 ljet“ nije samo brojka, iza to­ga stoji čuda već. Jur pred 15 ljet, 1998. lj., za 20-ljetno postojanje priredili smo ovde u Hrvatskom centru Svetačnu akademiju u čast PAXom. Fr­a­njo Palković je držao laudaciju, a svaki član grupe je dostao mali stakleni kamen — takorekuć „prethodnika“ ove sada nagrade »Metron«. Opširno se je pisalo u HRVATSKI NOVINA o tom jubileju, posvećena im je bila i karikatura Petra Palkovića, a u PUT-u broj 5/1998. bilo je ne samo posebno te­žiš­će s nekoliko članki posvećeno PAXom, nego je bio prilo­žen još i poster, slika u farbi kao poklon štiteljem — kako je to ono vrime moglo biti u veli­ki časopisi, i ne znam se spomenuti da je toga bilo za ku drugu hrvatsku grupu.

35 ljet je dug čas, pred svim na sektoru, ki je tako izložen „modi“, promjenam, kao muzička scena. Svi znamo da je relativno lako nešto početi — najlaglje je imati ideju. Za us­pješno ostvarenje pak triba po­nekad napora, dobre volje, sri­će i svega drugoga. Ali najte­že je nešto „obdržati“ — ča zna­či: izgradjivati, razvijati, živiti, držati i ostati živahno,... obdr­žati svojstvo, a ipak prilagoditi se vrimenu...

Ako pogledamo protagoniste — a poseban je fenomen da su četirmi iz osnivačkoga sastava još svenek aktivni: jako mladi su osnovali ovu grupu i morem si predstaviti da im nije bilo lako i da su se morali „probiti“ — ne znam je li su njevi roditelji tada bili jako o­duševljeni.... Ali znali su ča ka­nu, bili su si prijatelji, tova­ru­ši, i skupa su se razvili: za me­ne je ta skupni razvitak dio nje­voga uspjeha i fenomena PAX. 

Facebook-grupa prilikom 35-ljetnoga jubileja je imenuje „legendom“. To sigurno šti­ma, iako je meni ta izraz nekako preograničen, prejednodime­n­zionalan. Triba otkriti tu lege­n­du, ta fenomen, tajnu ili tajne njevoga uspjeha kroz toliko lje­t. Osvidočena sam — ako još ne postoji — da bi bilo vridno pisati barem diplo­m­sko djelo o nji i analizirati sve dimenzije njevoga djelovanja i uticaja na muzičku, kulturnu, društvenu, jezičnu, manjinskopolitičku scenu gradišćanskih Hrvatov.

Kao pojedince, ali i kao mu­zička grupa je odlikuje neka vrst skromnosti: nikada nisu glasni ili nametljivi, svenek au­tentični, kroz sva ljeta ostali su „na tlu“ — povezani sa svojom zajednicom, sa svojom publikom — ka se je kroz ljeta pro­širila i na generacije dice…

Svirati „za zabavu“ je nared­no jedna od najtežih zadać, a svaka površnost u tom pogledu bi se fantila u najkraćem vrimenu. Ali kod njih publika na­redno ćuti, da im je važan sadr­žaj, a ne fasada, ča onda i nije pitanje starosti — ni njeve, ni starosti publike. Uvijek su nastupili i nastupaju kao hrvatska grupa, ča je za nje po sebi raz­umljivo — iako nisu svenek svi člani bili samo Hrvati/ce. Oni to svoje hrvatstvo ne tribaju pred sobom nositi kao na tab­le­tu ili si zapisati na zastavu: oni to jednostavno ži­vu — svejedno u koj sredini ili pred kom publikom. A istovrimeno je od­likuje otvorenost. Imali su kroz sva ljeta i ne-hrvatskih članov, svenek su gledali „prik vlašćega pladnja“, dalje nego do se­oske tablice i daleko prik svih granic. Za mene je poseban fenomen, da su pri njevi nastupi svenek „dio“ toga kade nastupaju — bi­lo ka prilika, bilo ko dru­št­vo, bi­lo ka publika — svenek se zna­ju prilagoditi, a ipak ostati „svoji“— sebi dos­tojni i vjerni, iza čega se krije velika senzibilnost i ćutljivost. Za gru­pu od šest individualcev je to posebno odlikovanje.

Ali morebit je i to jedna od tajnov njevoga uspjeha — šest individualcev, ki su velik dio svojega žitka posvetili muziki — neki još i potpuno — ki ima­ju svoje zvanje, sviraju u drugi sastavi, dijelom još i različne vrsti muzike, su angažirani u svoji domaći seli, … a kao sastav djeluju tako homogeno. 

Ne znam kako sami sebe gl­edaju, ali ako bi pitali razli­č­ne ljude, najveći dio njih bi na­redno rekao: PAXi su naši! Ali ča je to „naše“ (odnosno i „nje­vo“)? Naredno Gerištof (ipak) je većina članov sastava odanle, pak sridnje Gradišće, Gradišće, Beč, Beč-Gradišće, gradišćanski Hrvati u svojoj cjeli­ni, Hrvati, hrvatska dijaspora, ... sve to reprezentiraju svojimi člani (odakle dohadjaju), svoji­mi nastupi, svojim djelovanjem.

U smislu ove nagrade »Metron« i u smislu onoga po kom je dostala ime — Demetra Ka­ralla — prije svega triba istaknuti koliko su doprinesli i koli­ko doprinašaju živoj vezi Beč - Gradišće i povezivanju gradišćanskih Hrvatov i Hrvatov uopće — bilo odakle su i bilo kade živu, ali i povezivanje s drugimi narodnimi grupami, sa susjedi i sugradjani bilo ko­ga materinskoga jezika.

Znam da je D. Karallu mladina svenek posebno ležala na srcu, da se najbolje ćutio med „mladimi“ — mogao je s njimi još i „lumpati“ do jutra, a Vi kao grupa ste mu bili posebno važni, jer je vjerojatno jur ta­da ćutio i naslutio ča ovde danas pokušavam zapokati u riči. Bi­li ste „njegovi dičaki“, a putovanje s Vami u Kanadu i Sad bilo mu je najlipše putovanje uopće: bila mu se ispunila velika želja pohoditi ondešnje Hr­vate iseljenike. A da ste onde pak imali tako velik uspjeh, to mu je bilo posebno veselje i bio je jako gizdav na Vas!

I još nešto bi rado spomenula, ča ima samo indirektno veze s PAXi, ali je danas prilika spomenuti. Rekla sam, triba zahvaliti PAXom na dugoljetnom djelovanju i angažmanu, ali uza to triba posebno i za­hvaliti Feriju Fellingeru na velikodušnosti i svestranoj pri­skočnosti. On je sa svojom trgovinom ne samo „institucija“ u muzičkoj sceni Beča, on je uza to uspio izgraditi mrižu u­n­utar hrvatske društvene i mu­zičke scene, kao kumaj gdo drugi med gradišćanskimi Hrvati. Kod nas je — za razliku od Koruških Slovencev — zve­ćega odluka: ili karijera ili angažman i zalaganje u smislu zajednice. Feri je dokaz da ide obadvoje, odnosno da se to m­ore još i spojiti. On je već ne­go uspješan poduzetnik i go­spodarstvenik i svoju trgovinu (Klavierhaus Förstl, generalni Yamaha-uvozač; op. ur.) je dop­e­ljao do vrha u toj bra­n­ši. Iako ne firmira kao „hrvatsko“ poduzeće, on i u gospodarstvenom pogledu djela u smislu zajednice, a da ne govorim za sve vrsti podupiranja za različna društva, muzičke grupe, muzičare — svenek ima otvo­reno uho i kod njega su vrata svenek otvorena. 

I u tom svojem dvostrukom angažmanu, u smislu hrvatskoga uspješnoga poduzetnika i hrvatsko-gospodarstvene mri­že — potpuno u smislu nagrade »Metron« — je „mjera“ i mogao bi biti poticaj i primjer za druge, i u korist naše zaje­d­nice. Jer triba nam uz kulturu i tradiciju pred svim i funkci­onalnost jezika: i u obliku vlaš­ćih gospodarstvenih mrižov.

Ovom dodjelom nagrade i današnjom priredbom završavamo jubilarno ljeto PAXov, ko je počelo lani s našim Hrvatskim balom u Beču.

Zatvaramo krug, završavam ovu laudaciju, u koj je vjerojat­no već izostalo nego sam uspi­la reći. Neke dimenzije stvara­nja i djelovanja su i teško opisive — morali bi još i izumiti posebne izraze, jer nijedan kao takov potpuno „ne štima“: svenek je još nešto dodatno, neka nijansa, i ovo i ono…

Ali riči nisu najvažnije — puno je važnije doživljavati, i ćutiti — to ča su: naši PAXi.“

(Gabriela Novak-Karall)