Manjinski jezik – jezik folklora
Manjinski jeziki se cijenu kot nositelji narodnih običajev: tamburica, lipa nošnja, narodne jačke — to su aduti! Tako se u jeziku kani oživiti zdavno minulo vrime. Kadakoč smimo reminiscirati, ali zvećega s obadvimi nogami čvrsto stojimo u žitku, da bi savladali zadaće, kih svaki dan imamo dost.
Za to nam je potriban jak jezik, funkcionalan komunikacijski medij (prisp. May 2006: 257). Zajednica, ka svoj jezik hasnuje samo pri tamburanju i jačenju, se ne smi čuditi, da je ta jezik izgubio svoju relevantnost. To je glavni uzrok, zač roditelji već samo rijetko svoju dicu nauču gradišćanskohrvatski. Jezik, ki u modernom društvu ne more ispuniti potribne funkcije, nije lukrativan, nego maksimalno neatraktivan.
On more biti još i opterećenje. To je slučaj onda, ako je manjinac diskriminiran.
U vezi toga veli Wolfgang Frühwald:
„Wenn eine Nationalsprache nicht mehr in der Lage ist, bestimmte Bereiche (zum Beispiel die der Lebenswissenschaften) zu benennen, kann diese Sprache einen Teil der Welt nicht mehr öffnen, die Türe zu einem wichtigen Ort der Welt bleibt ihr verschlossen“. Nacionalni jeziki obično imaju širok rječnik i visok prestiž za razliku od dijalektov. Ipak je znanost osvidočena, da su svi jeziki i dijalekti ravnopravni i naglašava, da se svaki jezik more izgraditi tako, da odgovara komunikacijskim potriboćam (prisp. Werlen 2002: 18-19).
Svakidašnjica Gradišćanskoga Hrvata u diglosiji
O diglosiji govorimo onda, kad se u jezičnoj zajednici hasnuju dva jeziki, ki imaju odvojene funkcije. Diglosija more durati već stoljeć dugo, prlje nego slabiji jezik skrsne. Tipično za diglosiju je, da bilingualci svoje jezike hasnuju za različne funkcije. To je uzrok, zač ta vrst dvojezičnosti more tako dugo postojati. Svaki od tih jezikov ima svoje niše, u ki egzistira. Odvisno od situacije i institucionalnih konvencijov manjinci svičaju iz jednoga jezika u drugi jezik. Slabiji jezik nadopunjuju posudjivanjem izrazov od jačega jezika. U našem slučaju je tako, da nimški jezik kot visoki varijetet gradišćanskohrvatski jezik kot niski varijetet napaja s izrazi, ki manjinskomu jeziku falu. Zato u pogledu na koegzistenciju ovih dvih jezikov ne moremo govoriti o štabilnom odnosu.
Gradišćanski Hrvat u svojoj diglosijskoj svakidašnjici dobro zna, za ki jezik mora popasti u odredjeni situacija. U prestižni funkcija — to su škola, djelatno mjesto, mediji i upravni organi — je nimški jezik obaveza. U privatnoj komunikaciji se akceptira i gradišćanskohrvatski jezik, za koga jezična zajednica misli, da je prost i primitivan (prisp. Schiffman 2008/1997: 205).
Pokidob da se jedan jezik hasnuje javno, a drugi privatno, su različni i jezični registri, ada oni repertoari, ke govorniki aktiviraju ovisno o funkciji jezika. Slabomu jeziku fali vokabular, koga visoki varijetet ima. To je uzrok, zač govorniki jezikom pripisuju različne kvalitete (prisp. Riehl 2009: 15).
Agnjica Csenar-Schuster