U okviru projektnoga tajedna 7. A razred Panonske gimnazije Gornja Pulja je boravio u Dubrovniku. Ov biser Jadrana u južnoj Dalmaciji je jur 3. put bio cilj i mjesto za učenje standardnoga hrvatskoga jezika školarov Panonske gimnazije Gornja Pulja. Lipo je, putovati kamo, kade jur imaš poznance i prijatelje. Tako su s nami putovali i tri naši bivši školari, Hannah, Justin i Konstantin, jer im se je pred dvimi ljeti tako dobro vidilo u predivnom Dubrovniku, a zvana toga su se opet kanili družiti sa svojimi dubrovačkimi prijatelji.
 

GORNJA PULJA/DUBROVNIK — Puni očekivanja smo utorak, 11. septembra stigli u Dubrovnik, kade je na nas čekalo prvo presenećenje. Kolegica za hrvatski jezik, profesorica Mirjana Žeravica i nje školari su nas pjevajući čekali pred svojom školom, Klasičnom gimnazijom Ruđera Boškovića. Bili smo, naime, gosti ove biškupske gimnazije, u koj nas je jako ljubezno primio ravnatelj don Bernardo Pleše. Smješćeni smo bili u zgradi gimnazije, u bivšem sjemenišću, u samom starom gradu, uz gradske zidine, odakle smo imali prekrasan pogled na morje i na otok Lokrum.

 

Pri podučavanju u maturalnom razredu smo predstavili Gradišćanske Hrvate, našu Panonsku gimnaziju, hrvatske običaje i hrvatsku muzičku scenu u Gradišću. Pokidob naši školari i školarice jako rado jaču jačke rock grupe Bruji, su se te jačke i Dubrovčanom zavidile, tako da si i oni sada s oduševljenjem jaču „More duboko“, „Oj Jelena“, „Nema problema“, ... Zvana toga dobro poznaju i našu mladu rock grupu Elektrikeri, jer su člani Elektrikerov jur dva pute bili s manom na jezičnom tajednu u Dubrovniku, a ljetos u junu su održali i koncert u Dubrovniku. Uopće nas je cijeli tajedan pratila pjesma i neko pozitivno strujanje. Čuda smo muzicirali i jačili. Kolegica Maja Marušić iz glazbene škole Luke Sorkočevića je našu dicu troglasno naučila dubrovačku jačku „Izrasla je zelena naranča“, ka je nastala pravi hit, jer je po Dubrovniku glušala svaki dan.
 

Maja Marušić je jur par puti bila u Gradišću, zadnji put je lani nastupila sa svojim divojačkim zborom Amorette kod nas u sridnjem Gradišću. Pravoda smo i bili jedan put i pri probi ovoga odličnoga vokalnoga zbora.
 

Oduševljenje je bilo nazoči pri svakom koraku u ovom kulturne povijesti punom gradu.
 

Veljek drugi dan jutro su nas pozvali na intervju u radio Dubrovnik. Urednica radija, Adrijana Tomašić, je s nami peljala razgovor o Gradišćanski Hrvati, o razvitku hrvatskoga jezika u Novoj domovini, o školstvu, o našem školskom radiju i o svestranom angažmanu mladih Hrvatov u Gradišću.
 

Uz učenje standardnoga hrvatskoga jezika u školi i pri druženju s prijatelji smo smili sudjelovati pri Recitalu domoljubne poezije, koga je organizirala kolegica Mirjana Žeravica. Pri ovom naticanju su sudjelivali školari svih sridnjih škol Dubrovnika. Mi smo bili isto pozvani, sudjelovati. Tako smo zibrali dvi gradišćanskohrvatske domoljubne pjesmice. Dorica Zvonarić je recitirala Blazovićevu pjesmicu „Hrvatski gaj“, a Hannah Darabos je predstavila „Ništ ne hasni“ od Doroteje Zeichmann-Lipković. Na naše veliko veselje je stručni žiri dodilio Hani 3. mjesto. Pri ovoj priredbi smo suradjivali i muzikalno. Dica su troglasno otpjevala našu narodnu jačku „Dala mi je mati bijeli grad zidati“ i modernu jačku grupe Pax, „Tovaruši moji, ča ću vam povidat“. Instrumentalno su grupu pratili Justin Kodnar na rajla i Konstantin Vlašić na gitari. Kod Recitala smo se sastali i sa sestrom Marinelom, ka je ljeta dugo djelovala u naši hrvatski seli.
 

Upoznali smo i vjerski žitak u ovom dalmatinskom varošu i divili smo se zvanarednom angažmanu mladih farnikov, posebno don Marinu, ki imaju poseban pristup mladini. Njevi mladi ljudi su u velikom broju aktivno uključeni u vjerski žitak. Pri takozvanoj molitvenoj uri, ka se održava redovito svaki utorak, smo se mogli osvidočiti od prevelikoga oduševljenja za Boga i molitvu putem ljubavi, a to se prakticira čisto drugačije, nego kod nas. 
 

Druženje s dubrovačkimi prijatelji, pred svim muzikalno druženje je svaki dan stalo na programu.
 

Drugo veliko presenećenje je bila predstava mjuzikla, »Steć(c)i i ljubav šteći« u Klasičnoj gimnaziji, petak navečer. Profesorica Mirjana Žeravica je skupa sa svojimi školari jur lani zavježbala mjuzikl s ganutljivim recitiranjem poezije i zvanaredno lipimi jačkami uz pratnju gitare (Toni). Predstava je bila jako profesionalna, zvanaredno ćutljivo recitiranje i glumenje, kot i prekrasno pjevanje nas je ganulo do suz.
 

Po predstavi je slijedilo druženje, pri kom su naše divičice, ke doma redovito vježbaju hip-hop tancanje, jako profesionalno, s dušom i tijelom, predstavile svoj najnoviji tanac.
 

Skupa smo si jačili i dubrovačke i naše jačke, pred svim hite rock-grupe Bruji. Pred polnoćom su slučajno u školu došli bivši maturanti, ki su ta dan slavili 15 ljet svoje mature i su se nam, Gradišćanskim Hrvatom, jako veselili.
 

Svaki dan otpodne smo razgledavali prirodne i kulturne znamenitosti Dubrovnika i okolice. Imali smo stručno peljanje po gradu, pri kom nam je naša peljačica Jelka pregledno razložila povijest i nas je upoznala s najpoznatijimi znamenitosti grada. Obišli smo, pravoda, i impozantne gradske zidine i kupali smo se na otoku Lokrum. Zvanaredno lip doživljaj je bio pogled na Dubrovnik, morje i otoke iz briga Srđa, na koga smo se odvezli žičarom. Jako velik, lip, bijeli križ stoji na vrhu Srđa i vidi se izdaleka.
 

Maja Mozara, peljačica ureda Hrvatske matice iseljenika i Branka Martinović Vuković, predsjednica Hrvatsko austrijskoga društva, su nas jako podupirale i pomagale oko čitave organizacije našega boravka u Dubrovniku. Bili smo i gosti u uredu Hrvatske matice iseljenika, kade su nas i informirali o uvjeti studiranja u Dubrovniku, pred svim na Medjunarodnom sveučilišću za diplomaciju.
 

Upoznali smo i Dubravku Sarić, predsjednicu folklornoga ansambla Linđo, na čiji nastup smo bili pozvani i koga smo posebno uživali. 

Jedan od vrhuncev našega projektnoga tajedna je bio subotu posjet u župi Dubrovačkoj, to je prelipa krajina južno od Dubrovnika. Naša nam jako draga Mirjana Žeravica nas je, naime, pozvala u svoj dom na vičeru. Pred vičerom nam je skupa sa svojim mužem i rodjakom Paskom Pendo pokazala povijesne, kulturne i prirodne dragocjenosti župe Dubrovačke. Gospodin Pasko Pendo nam je jako angažirano i ponosno pokazao muzej u selu Buići/Petrača, kade čuvaju najstariji glagoljski spomenik, ulomak kasnoantičkoga čripa s natpisom na glagoljici, datiran u 11. stoljeću. Tako ov nalaz spadje med najstarije glagoljske natpise, ki su se našli na tlu Hrvatske. Prije nego smo se otpravili u Brgat, smo se zaustavili na najužem mjestu Hrvatske.
 

Nezaboravljiv sastanak i druženje „od srca do srca“ je bio onda kod Mirjane doma, u selu Brgat, kade su ona i nje obitelj za nas priredili obiljnu i slasnu vičeru (Zrinkini i Bugini kolači su bili delikatese!). Po vičeri smo skupa s našimi domaćini i bivšimi školari biškupske gimnazije jačili, svirali i veselili smo se lipomu prijateljstvu. 

Jako smo zahvalni na tako zvanarednoj gostoljubivosti i ljubavi prema nam.
 

Nedilju smo se brodom otpravili na otok Mljet u Nacionalni park. Don Bernardo nam je omogućio ulaz u park i organizirao nam je kompetentnoga i ljubeznoga peljača, Igora.
 

Mljet, pred svim otok svete Marije, ki se nalazi nasred Velikoga jezera na otoku, smo doživili kot raj na zemlji.
 

Bili smo i kod svete maše u crikvi. Uz crikvu se nalazi benediktinski samostan iz 12. stoljeća. Začarani smo bili od netaknute prirode, čistoga zraka, kristalnoga morja, toploga sunca i ljubeznosti domaćinov.
 

Nedilju navečer smo doživili još jedan nezaboravljiv večer. Direktor gimnazije, don Bernardo, nas je pozvao na vičeru u vrtu gimnazije, kade smo dostali prave dalmatinske špecijalitete na ražnju. I ov večer je bio obogaćen jačenjem i sviranjem. Bar kamo smo došli, smo doživili beskrajnu gostoljubivost.
 

Pandiljak napodne smo imali veliku čast, jer nas je primila pročelnica za kulturu, Marijeta Hladilo, u Dubrovačko neretvanskoj županiji. Onde smo se mi predstavili kot Gradišćanski Hrvati, opisali smo Panonsku gimnaziju i razgovarali o jezičnoj i manjinskoj situaciji u Austriji. Na koncu sastanka smo još otpjevali „Zelenu naranču“.

Zahvaliti se kanimo i pomagačicam i kuharici u školi, teta Jele, teta Anica i Ljubica su se cijeli tajedan skrbile, da smo se mogli dobro ćutiti u našem smještaju.
 

Poseban doživljaj je bilo kuhanje u velikoj kuhinji u pivnici škole. Naše divičice su se skazale kot prave, šikane domaćice i su par puti skuhale dobar objed, odnosno vičeru. A ručenje svaki dan je bilo kot u najboljem hotelu.
 

Zahvalno smo i primili poziv na objed od strani Hrvatske matice iseljenika, Hrvatskoaustrijskoga društva i folklornoga ansambla Linđo.
 

Od učenja jezika, prik upoznavanja znamenitosti i povijesti grada do kupanja u još toplom Jadranu, srdačnoga druženja, sklapanja lipih prijateljstav, užitak nezaboravljivih večerov i muzikalne pratnje kroz cijeli tajedan je Dubrovnik u nami ostavio poseban pečat najlipšega varoša na svitu. Od svega srca se zahvaljujemo svim našim domaćinom! 
 

Vi ste nam omogućili nezaboravljiv boravak u vašem jedinstvenom gradu, ki je pun topline, ljubeznosti i gostoljubivosti.  Svi smo pili vodu iz Onofrijeve česme na Stradunu, tako da ćemo se sigurno vratiti u grad slobode, u naš Dubrovnik!
(Gisela Csenar)