More i smi se mirno zva­ti povijesnim dogadjajem, ča se je pripetilo ne­dilju, 2. aprila u Filežu. Kao da smo ljeta i desetljeća dugo čekali na to, a takaj kao da je sām Vlado Vuković čekao na to da se more i smi vrnuti u krilo (gradišćansko)hrvat­ske književnosti. Ovo krilo pravoda nikada nije bio osta­vio, samo se je bio odaljio p­o­vukao, otselio, odstranio, mo­rebit dijelom još i odvratio — ali je ostao povezan, emoci­o­nalno duhovno. Vlado Vuko­­vić je morebit najkonzekvent­nije krojio a pak i živio svoje hrvatstvo. Ki su ga još imali sriću upoznati u Hrvatskom akademskom klubu, znaju za njegov angažman, njegovu bo­rbenost, njegovo oduševlje­nje i upornost u pogledu na jezik i svist a tim i na pouz­danost. Nikada nije krio da je Filežac, ali mu je ta rodni Filež bio otskočna daska, a  Hak mu je dao kreljute da se je dignuo u pjesničke višine, kamo ga je od „svojih“ i domaćih književnikov, pjesnikov malo-gdo mogao slijediti.

A smo ga izgubili iz vida i očiju. Ta povijesna hakov­ska vrimena — novije generacije o tom malo i već ništ ne zna­ju — su i ključ Vladinom knji­ževnom stvaranju, njegovomu pjesničkomu nadahnuću, a pred svim i njegovoj hrvat­skoj borbenosti. Ne na zadnje pjesma „Hakovka“ svidoči o tom. A ova hakovska himna (tekst Vladimir Vuković, gla­z­ba Robert Sučić †) i sada u aranžmanu Filipa Tyrana i interpretaciji Basbaritenorov je uskrsnula, se je goristala s Vladinim uskrsnućem.

Ako Nikola Benčić govori o „našoj zgubljenoj pjesni­čkoj genera­ciji“ (Ewald Pichler †, Bjelko Frank †, Ivo Su­čić, Stjepan Šulek i Vladimir Vuković) onda je najkas­nije prošlu nedilju Vladimira Vukovića morao presaditi: zgu­­b­ljeni sin se je vrnuo. Za kra­tak čas ne samo u rodni Fi­lež, nego i u književnu obitelj gradišćanskohrvatskih pjesnikov i prozaistov, ki su jur davno odbacili svoje uske do­maće veruge i su svoje hrvat­stvo stavili na širji temelj — i duhovno i duševno i geograf­ski. Jur je zgora rečeno da je Vlado bio najkonzekventniji u tom pogledu: preselio se je u Hrvatsku, u Crikvenicu, na Jadran. Naravno, nije to či­nio samo zbog jezika i hrvat­skoga okružja, ali sigurno i zato. To nam otvara pitanje, je li krajna konzekvencija pje­snika, književnika da se vra­ti u središće izvornoga jezika na kom piše i u kom stvara, da se preseli u onu sredinu ka mu jezično i kulturno naj­bolje odgovora, znajuć da u Gradišću to (već) ne more najti u toj čistoći i dosljedn­o­sti. Kod velikih pjesnikov i književnikov ima dost slučajev, da su se vrnuli i preselili u te zemlje i sredine u ki je njev jezik središnji, centralni i državni.

Po ovom povijesnom otpodnevu u Filežu moremo ustanoviti: Vrnuo se je Vladimir Vuković, premda nikada nije bio potpuno prošao! A zet će nas i sobom…