Cesarica i kraljica smrt se je posadila na visoki tronuš i obiljno pobirala najlipši cvi­jet narodov, svejedno na ko­j strani oni bili. Ne samo boj­no djelovanje po svitski fron­ti i na „domaćem frontu“ je bila smrtna žetva preobiljna. Prestrašeno i nerazumljivo gledamo u brojne cifre, jer nismo u stanju predstaviti si strahotu i beskrajnu tugu. Šacanje žrtvov Prvoga svit­skoga boja idu do 16 milijuni ljudi, podiljeno na bojiš­ća, nesriće, betege i bojno zarobljeničtvo. Od toga 9,5 milijuni na bojnom polju. Ali kod toga broja se čudakrat pozabi na posljedice za onemoćano stanovničtvo, na betege u prvom redu na špa­njolsku gripu, tifus kao i direktne posljedice boja. I ov­de se dojde na cifru od oko 20 milijuni ljudi.

Austro-Ugarska Monarhija je imala oko 9 milijuni vojakov u boju, od toga je 1,2 milijuni vojakov palo i oko 300 000 civilistov, to je iznašalo 3,05% stanovničtva. Najveći postotak palih je imalo Osmansko car­stvo s 13,72% od centralnih sil. Pred tim ali dojde Srbija od antantnih sil s 16,11% stanovničtva. Najmanji udio — ako ne ra­ču­namo prikmorske dr­žave je ima­la Rusija s 1,89% svojega bogatoga ljud­skoga rezervoara i Velika Brita­nija s 2,19 %. Nimška, ka se je vojevala skupa s Austro-Uga­r­skom je izgubila 3,82 % svojih stanovnikov. Problematično je samo, da niti jedna država ne more postaviti točnu statistiku na stol. Sve se to more protumačiti s bojnimi prilikami. Ču­dakrat nije bilo moguće na po­kretnoj liniji fronta ustanoviti kamo su skrsnuli vojaki. Čuda­krat su je granate, mine, mu­ža­ri prosto rečeno pulverizirali i ni­je bilo moguće ustanoviti ka­mo su skrsnuli. A doma, ki si to nisu mogli predstaviti, nisu ni kanili vjerovati.

Za našu krajinu isto ne mo­remo postaviti točnu statistiku. Bojni nam spomeniki imenuju samo vojake za ke se je točno zvidilo da su spali ili zginuli. Problematičan je jur sām broj nestalih — i takovih imen ima­mo na bojni spomeniki — ka­de si moremo prestaviti da su u kom ruskom ili drugom log­o­ru ostali u Sibiriji, Italiji, Fra­n­cuskoj iz svejedno kakovih uz­rokov, najvećkrat jer su našli šohajku i morebit se oženili. (Ali to je ta­bu tema toga bo­ja!)

Znamo da su naši Hrva­ti služili većinom u šop­ro­nskom 18. i 76. regime­n­tu. Na spomeniku 76. pišadije stoji i broj palih vo­jakov s 8625. To su ali komunisti dali izbrusiti i sto­prv u zadnji ljeti se je na novič zapisao opet origi­nal­ni tekst. Dosta ugledan dio od njih su naši domoroci iz hrvat­skih sel Šopronske i Mošonske županije.

Bečanski ugarski povjesni­čar dr. Ernő Deák je u jednoj ma­loj studiji obdjelao ljudske žrtve Gornjopuljanskoga kota­ra na osnovi bojnih spomenikov. U kotaru je danas 67 naseljenih mjest i 65 sel ima svoj bojni spomenik, med nji­mi i 12 hrvatskih, tj. mišanojezičnih sel (ka za vrime Prvo­ga svit­skoga boja nisu bila tako [po] mišana kako danas). Sveukup­no je bilo 1921. bojnih spalih vojakov od po broju ukupnoga 49.814 stanovničtva po brojid­bi 1910. ljeta. To daje 3,99%  žrtav/aldovov. Prosječna starost žrtav iznaša oko 25 ljet.

U trinaest hrvatskih općin iznaša broj 480 žrtav/aldovov uz 12.070 stanovnikov, to je oko 4,00%. Najveće zgubitke u kotaru je imala Sridnja Pu­lja s 6,97 %. Med hrvatskimi se­li Dolnja Pulja s 6,38%, Mali Borištof 5,03%, Filež s 5,00% svojega stanovničtva. Ali zač je to tako bilo se danas ne mo­re po pravu izviditi.

Ivan Blažević vojni duhovnik veli: Širom po krvavi polji/Su vi­tezi na pokoji./Nij kamena nit nij križa,/Nek zemlja je ni­što vi­ša. A danas je trava i gu­sta si­ća zarasla bojna polja i samo u muzeji i memoriali mo­remo pogledati virtualno dogadjaje Prvoga svitskoga boja.

(NB)