Imenice imaju u hrv., pak tako i u gh. jeziku, gramatička svojstva roda, broja i padeža.
Broj označava, je li se odnosi imenica na jedan objekt (jednina) ili već njih (množina). Koč smo imali i dvojinu (za broje 2-4), ali ta broj smo s vrimenom izgubili. Dvojinu čuva do dandanas npr. još slovenski jezik.
Većina imenic ima posebne oblike u jednini i množini (puž – puži, sestra-sestre, selo-sela). Imamo ali i iznimke: neke imenice imaju, naime, samo jedninu (npr. sadje, tzv. singularia tantum), a druge opet samo množinu (npr. vrata, tzv. pluralia tantum).
Pluralia tantum se pojavljuju samo u obliku množine, premda označavaju samo jedan predmet. Semantički se većina takovih predmetov sastoji od dvih dijelov, ki činu jednu cjelinu (npr. plundre, škale, očalji …)
Uz ovakove imenice stavljamo i glagole i pridjeve u množinu: Vile su se zrušile (a ne: Vila se je zrušila.) Ovo su dobre orgulje. Nova ulazna vrata su jako lipa. Moj susjed ima drivene škale, ke svenek ležu uz garažu. Kad kašljam, me bolu pluća.
Imenice pluralia tantum pripadaju uglavnom množini ženskoga ili sridnjega roda.
- u ženskom rodu: gaće, gaćice, gatre, gatrice, grablje, grabljice, jasle, jaslice, hlače/plundre, klišće, krstitke, novine, orgule, rajle, vile …
- u sridnjem rodu: pluća, vrata, kola, ...
Simo sliši i imenica „križi“, ka samo u hrvatskom standardu glasi „križa“. Zato se mora reći: „Križi me jako bolu“ a ne „Križa me jako bolu“.
Za kraj mala ganjka: U lauretanskoj litaniji glasi: „Vrata nebeska — moli za nas“.
Pitanje: Ako su vrata pluralia tantum, zač odgovaramo u jednini?
Odgovor: To je tako za razumiti, da nazivamo Mariju „vrati nebeskimi“, ada: (Marija, ti) vrata nebeska — moli za nas. To „moli za nas“ se odnosi na Mariju, ne na vrata nebeska.
(Zorka Kinda Berlaković; 22.)