Nije svakidanji dogadjaj, da se kakova knjiga od gradiš­ćanskoga Hrvata pojavi u Hrvatskoj. Zato nas neobično veseli ov izuzetni doga­djaj, monografija o Jurici Čenaru s njegovimi pjesmami u izdanju, na brigi Ðure Vidmarovića, ekscelentnoga poznavaoca naše kulturnopovijesne situacije i književnosti. Naslov knjige je »Jurica Čenar hrvatski pjesnik iz Gradišća«, Split 2015, n­a­klada Bošković, podnaslov Juričina pjesma: »rič / tvr / jezik / naš / jurica«.

Zač mi/nam je ta knjiga toliko draga? Ona nam daje do sada najopsežniji prikaz i analizu u presiku jednoga od­redjenoga pjesnika i vrimena, od 70-ih ljet prošloga st. do da­nas. Ona nam daje — uz svoju složenost problematike — mogućnost (bar teoretski) pokazati, upotpuniti, ispraviti, zauzeti stav našim kritičarom, an­alitičarom, ljubiteljem lipe književnosti na kulturne doga­djaje presudnoga, da ne velim prelomnoga vrimena. Ar Ðu­ro Vidmarović svojom analizom Juričinoga književnoga i dru­štvenoga djelovanja ulazi u ža­kljiva pitanja od egzistencijalne bitnosti. Sva otkrita — istotako i skrita, naslu­će­na, zamučana pitanja imaju presudnu važnost za našu bu­dućnost. I zato potribuju izravan, istiniti i razuman odgovor, da si ne budemo lagali (i nadalje) u žep.

Shvaćam mo­nografiju o JČ kao trolepezastu kulturolo­šku tematiku:

1. Vrhunsko, iz­vorno pjesničtvo suvrimene gra­dišćanskohrvatske književno­s­ti, kim pjesničtvom se naša književnost usko po-/pripliće matičnom
2.  Analiza, privezanost, zviranjki toga nenadijanoga, kri­p­koga, friškoga, novozbitoga zdenca hrvatske riči
3.  Književnoteoretični, socio­društveni stavi naše i matične teorije književnosti i društvenoga života, svakidašnjega dogadjanja.

K prvoj točki:, t.j. Najnovije pjesme JČ-a pod naslovom Gradišće usnilo nas razdvojilo me spominja na odnos austro­nimškoga i nimškonimškoga jezika, o kom se u šali ali krva­vo ozbiljno veli: Skupni jezik, ki nas dili! Ako si pak pogled­a­mo proširenost i čitanost, po­znatost austronimške knji­žev­nosti u Nimškoj, onda se većkrat potvrdjuje, da su austrijski književniki u Nimškoj bolje p­o­znati i čitaniji od Austrije. O tako nečemu mi moremo sa­­mo sanjati u naši najmiliji sanji.

Ali što je to, što Juricu izvišuje iz preglednoga bro­ja naših pjesnikov? To je njegova formalnost i njegovi sadržaji:
 

Formalno je JČ dekonstruirao klasičnu, po našu Miloradićevu formu. U knjigi se to opis­u­je kot: vizualna poezija, istotako i konkretna poezija. I Jurica je sa svojom zbirkom »mi­si misli« (1983.) povlikao za sobom cijelu našu pjesničku generaciju, do dana današnjega. Ali o tom nam neka budu govorili i raspravljali teoreti­čari pjesničke forme, imat će nam, ne imali su nam što pojasniti, zbuditi i razumivanje, apatit na te nove forme. I u tom je JČ zaista preteča i ino­vator sveukupne hrvatske po­ezije, akoprem u monografiji postoji poglavlje: Uticaj peti (naime na JČ): Književnost matičnoga naroda i prisutnost  novije lirike u hrvatskoj knji­ževnosti, točnije u «književnoj smotri» (br. 49), kada se mi svi nismo mogli izvlić snažno­ga, deliričnoga uticaja Ernsta Jandla i njegove grupe, ki je muzičkom pratnjom sām, ne­usporedivo hauzirao svojimi pjesmami po Beču, a Orf kultura se zakvačila na njega kot ose/muhe na med.

Za naše prilike, naši ljudi p­uno već pažnje poklanja­ju sadržaju: a to su zaista naše vruće teme: §7 Državni ugovor, mjesto gradišćanskih Hrvatov u Austriji, Ugarskoj, Slo­vačkoj, društvenosocijalna mriža, to je njegova prisna po­vezanost s prirodom, sa stva­ri, pak vječnozelena, najegzis­tencijalna podloga narodnosti: pitanje materinskoga jezika, po­vezanost sa svakidanjim životom, friško, čudakrat šalno, pre­vertljivo, okretno inovativno.
Posebno se mora istaknuti ciklus: si ti ta i pitati, ki je to ta?, se mora to napisati s velikimi slovami? Mislim Da!, svakako, kot Jurice svakako da! To je jedan od najintimnijih, najiskrenijih ciklusov na­še poezije. Čudi me, jako me ču­di, kako mi akceptiramo: molitvene maline, molitvene prostirače, halloweene, horoskope i svaki čudesni brimborijum ali našu iskonsku vjeru, vjeroispo­vid sramežljivo zamučamo, za­tajimo, sve dopustimo na ru­šenju. Naša je vjera, naša kulturna povezanost je puno di­b­lja, jača nek si mi to danas kanimo sebi priznati i nek nam je to danas svisno. Iskonsko po­vjerenje, neograničena zaufanost duši i duše iz toga ciklusa.

Drugo težišće monografije je produbljena analiza. Do sada poznajemo dvi veće analize gradišćanskohrvatske poe­zije: Vladimira Vukovića o Mi­loradićevoj poeziji i Milorada Stojevića o čakavskoj poeziji. O prozi Andriju Sapunar-Knežević, Irvina Lukežića, o starijoj prozi Alojza Jembriha. Ovde nam, u prvom redu meni i Irvinu Lukežiću ĐV zamira, da imamo drugi prilaz, takoreći suženu, žmirkajuću vizuru na našu skupnu književnost. Nimamo vrimena, ni mjesta za kontradikcionu argumentaciju ali smo svakako otvoreni dijalogu na tu temu. Naša protivargumentacija je: Pomislimo samo kako je hrvatska književnost zaha­djala jako dugo sa svojom dijalektalnom literaturom, u ku je zgnjavila i našu. Istotako na analize Antuna Barca o «malenih», a ni Stojevićeva čakavska monografija je bila ocije­njena velikim najzaddržanjem. A Krležina procjena o Ignacu Horvatu točno paše u takov koncept. I ne more se postaviti mirilo Jasne Melvinger ili Petra Pučara, ar je njeva sredi­na živi hrvatski jezik, akoprem bi pri nas rekli okolišni je «slavski» ali srodan hrvatskomu, a naši su (ne)srodni ni­m­ški i ugarski, a slovački je potpuno požrknuo hrvatski.

Drugi je nabačeni problem analize ubaštinjenje/uvr­štenje/pojerbanje u hrvatsku matičnu književnost. U našoj petstoljetnoj pismenosti nim­a­mo niti jednoga pisca, ki bi re­kao bio, da je nešto drugo od hrvatskoga, oni to zovu hervat­ski, harvatski, ’arvatski i spodobno. Ništ drugo ne, ni gradišćanskohrvatski ne (nije či­sto istina), ni zapadnougarski ili vodenohrvatski ne, i ne raspravljaju o velikom ili malom g ili G. Puno veći nam je problem (za nas) anonimnoga latinizma i sadašnje pomodne dvojezičnosti. Ne shvaćamo, nije nam jasna ta mriža tuplje­nja svisne narodnosti. Gizdimo se s njom!

Treta tematika je: književnoteoretični, sociodruštve­ni stavi naše i matične teorije književnosti i društvenoga života, svakidašnjih dogodjajev. U tom krugu Ðuro Vidmarović nabacuje bar 40 (četrdeset) žakljivih pitanj! k našem kulturnom i sociodruštvenom stanju/zbivanju i na svako bi se moralo podrobno i temeljito odgovoriti. Da samo neke izvličemo iz konteksta:

Pitanje Hrvati i Hrvaćani se sigurno nije napisalo onovrimeno u Naši novina kako se to danas podrazumiva i izlaže. Čisto jednostavno je to bio razlikovni terminus teh­nikus. Istotako i «gradišćan­ski Hrvati», kot skupni pojam svih iseljenih Hrvatov u Ugarskoj, Austriji, Slovačkoj i Moravskoj u 16. st. I veliko G ima samo s tim posla. To je bio i odgovor ugarskomu znanstveniku, akademiku László Szarka, ki se je uzrujavao za to, ar su zapadnougarski. Hrvati se­be prozvali «gradišćanski», a to je po njegovom razumivanju ugarske nacije jako pačilo. Ta­ko bi morali razgovarati o manipulativni tehnika većinskih narodov u zrcalu mamljenja a ipak držanja na distanci (Németh László), odrediti kako daleko smimo govoriti vrime­n­ski i po svisti o Hrvati, pak razvitku, zapravo čuvanju na­rodne svisti. Pri tom nije jas­no, da li su naši napredovali u narodnoj svisti ili su samo čuvali, pomoću Crikve, pomoću škole, dokle im nisu zničili, re­ducirali školstvo (1962.), pomoću socijalne strukture.

I puno svega drugoga, u pr­vom redu gibanje Hakovcev od kul­turne samosvisti, do po­litičko­ga akcionizma i mlačnoga samelsurijuma bez oštrice. Bol­no nam je pitanje uloge gradišćanskih Hrvatov, Hakovcev u kritiki Hrvatske za vri­me Domovinskoga boja, (mislim, da nas je zvijana austrijska politika zloupotribljavala i st­a­vila nam lečku, a na­ši su slipo stupili u nju). Još teža je ulo­ga gradišćanskohrvatskih djakov na sveučilišću u Beču u odluki BKSa. I nadalje, što je Antejevski kompleks, uloga kršćanstva, materijalizma, civilnoga društva, sadašnje sta­nje crikvenih pe­ljačev, škole i uprave, i t.d. i t.d.,…

Puno svega je natuknuo Ðu­ro Vidmaroviç u svojoj m­o­nogr­a­fiji. Ona je dobar putokaz, peljač u složenoj, akoprem zanemare­noj, umalovaž­e­noj, sumljivoj, za nas ali jako važnoj problemtiki.
Po mojem pr­o­sudjenju da­nas gradišćanski Hrvati nimaju ni­karkove šance pr­i­svojiti pozornost  hrvatske matične javnosti. Hrvatska ima danas toliko izvandomovinskih problemov, da u­staložena/krizna, dobrorazvijena, u slobodnom padu nalazeća narodnosna grupa nima u tom naticanju nikarkove šan­ce. Ona je sudionik ali nije ak­tivan oblikovač, ar je usrodetočenje pažnje na drugi kontinenti.

Osvidočen sam, unatoč svake problematičnosti i svojevrsnosti, da je ova analiza značajan miljokaz u prosudjivanju naše skupne knji­ževnosti, ako si ju zamemo k srcu. Za naše je poziv: postanite!… premislite si Vaše sta­ve, prosudite na novič. Za an­a­litičare iz matičnoga naroda oštrenje, brusenje vida za razvojne linije, ke se u matičnom narodu odvijaju drugačije ili uopće ne, ke su kod nas podzemne, neizrečene ali ovde u atmosferi, u okolišu, u neobjašnjenoj, podmukloj, bespomoćnoj susdržljivosti.

(NB)