Tipično za gradišćanskohrvat­ski manjinski jezik u Austriji je, da u jezičnoj zajednici ne postoji

● jednojezičnih ljudi
● da ga u javnosti ljudi kumaj hasnuju
● da se još kumaj tradira iz generacije u generaciju
● da mjerodavni gradišćansko­hrvatski ma­­njinski organi ne akceptiraju kodificirani oblik jezika.

Gradišćanskohrvatski jezik je nacionalni varijetet, ar

● u lingvističkom pogledu nije autarkičan, da nije u sta­nju uz­dr­žavati i re­pro­ducirati samoga se­be
● da je razvio lingvističku dis­tancu prema izvornomu hrvat­skomu jeziku, iz koga on proizlazi
● da ga stanovničtvo u Hrvat­skoj samo djelomično razumi
● da se njegovi korisniki u pra­ksi ne orijentiraju po fiksirani jezični norma
● da fali politička volja države Austrije i same gradišćansko­hrvatske jezične zajednice, da bi jezik dostao status i nastao samostalan jezik.

Kulturna integracija Gradišćanskih Hrvatov

Gradišćanski Hrvati živu svoj žitak u austrijanskoj nacionalnoj državi. Zato prem mnogih diskusijov nisu bili pri­prav­ni preuzeti hrvatski standard kot se govori u Hrvatskoj i napu-
stiti svoj tipični tako­zvani koine, skupni razgovorni jezik. Antropološki lin­g­­vi­st Mi­chael Agar veli: „Culture is in language, and language is loaded with culture“. Ako se kultura zrcali u jeziku i jezik diše kulturu, se uz jezik mora očuvati cio ekosistem, u kom je ukorenjen jezik. Jeziku je u memoriju ugravirano svitsko
znanje. To svitsko znanje je vezano uz kulturu. Za vrime svakoga komunikacijskoga akta govorač to znanje vadi iz jezika. Gradišćanski Hrvati svoje svitsko znanje crpu iz austrijan­ske nacionalne države.
Zbog toga je standardnohrvat­ski je­zik Gradišćanskomu Hrvatu tudji.
Gradišćanskohrvatski jezik se temelji na čakavsko-ikav­sko-ekavskom obliku, ki se morfološki i semantički razlikuje od novoštokavskoga ti­pa, ki je proširen u Hrvat­skoj. Napustiti gradišćanskohrvatski jezik bi značilo dekulturirati i asimilirati se i u političkom po­gledu odustati od manjinskih prav.

Razlika med hrvatskimi varijeteti

S vizijom srpskohrvatske jezi­čne ideje je čakavica isklju­če­na iz srpskohrvatskoga je­zič­noga saveza. Gradišćans­ko­hrvatski kontakti s hrvatskom matičnom zemljom su kroz povijest bili tako neznatni, da hrvatski standard u gradiš­ćan­skohrvat­skom jeziku nije mo­gao ostaviti eklatantne slijede. Falio je intenzivan kulturni transfer. Zato si je gradišćan­skohrvatska zajednica u svojem otoku kreirala vlaš­ću jezičnu kulturu i tipičan koine. Gradiš­ćan­ski Hrvati jur 500 ljet du­go ne participiraju u hrvatskoj povijesti. Na različna gledišća dvih hrvatskih zajednic utiču kulturemi, kulturološki uvjetovane karakteristike komunikacij­skoga stila, tako da je danas socijalna interakcija teška.

Agnjica Csenar-Schuster