Približava se Svitsko prvenstvo (SP) u nogometu u Rusiji. 16. junija ovo SP počinje s utakmicom Rusija - Saudija Arabija. Najkašnje onda ćemo opet imati ne samo 32 momčadi nego isto toliko nacionalnih izbornikov — na papiru. Ali točno znamo da će biti sto tisuće gledateljev u stadioni, a milijuni i stotinu milijuni gledateljev pred svim pred televizori. A puno od njih ćedu biti ujedno i izborniki, a svaki od njih će bolje znati od drugoga ča bi tribalo učiniti da bi ova ili ona momčad bila još bolja i uspješnija i u čemu je izbornik sve pogrišio kad je rezultat drugačije ispao nego si je ov/a ili on/a to željio/la i se ufao/la. Pred svim po dobiveni ali uglavnom po izgubljeni utakmica svi oni znaju ča bi bilo bolje učiniti i u čemu je pogrišio izbornik.
Kako se čini imamo takovih izbornikov puno i u pogledu na tiskane medije, naravno pred svim i u pogledu na Hrvatske novine. Puno je njih, ki bi već ovoga pisali i radje ovoga štali a drugi opet već onoga, ili bi uopće samo nešto drugo, tretim pak je uopće preteško da čitaju po hrvatsku i bi najradje, da im sve to ča se tiče gradišćanskih Hrvatov najradje nudili — na nimškom, da bi puno toga tim laglje razumili čim jednostavnije pisano: zanima je i dalje, još i jako vruće, samo čitati im je prenaporno, a ne daj da je još i na hrvatskom jeziku. U tom slučaju, naravno, ne čudi, da je svaki oblik hrvatskoga jezika pretežak za te štitelje i štiteljice.
Uopće se čini, da su gradišćanski Hrvati jedni na svitu, ki se stim još i ponosu ako moru reći „to ne razumim, to nije po našu“. Svaki, recimo, Nimac, Francuz ili Englez, nikada ne bi priznao svoje ektlatante jezične nedostatke i nikako ne bi glasno trubio da ne razumi svoj jezik. Odmah bi ga njegova okolica osramotila, ako bi on sām tako glasno i jasno očitovao svoje jezične slabosti.
Pravoda ako je i okolica slaba, ili jezično još i slabija, onda nije daleko savezničtvo onih ki glasno i jasno velu, da ovo i ono ne razumu. Isto tako je i s onimi, ki nemarno ili namjerno krivo izgovaraju hrvatska (ali i madjarska) prezimena. Ali joj njim, ako bi krivo sprogovorili ko francusko, talijansko a kamo li englesko prezime. Osramotili bi sami sebe a špot okolice im je siguran. Dakle i u ovom imamo posla s manjevridnosti, pomanjkanjem samopouzdanosti a ne na zadnje i slabom volje, da si svoje čuvamo.
A isto tako je i s informacijami na našem jeziku. Jezik more ispuniti svoju socijalnu funkciju samo onda, ako čim već sadržajev (a tim i informacijov) nudimo na tom jeziku. I to ča ide prik granice sela i obitelji. Naši ljudi tribaju čitati o svi sadržaji i na hrvatskom jeziku. A stoprv ako imaju tu punudu i to moru čitati, onda moru i suditi, je li je bolje ići po te informacije u drugojezične medije!