Na bazi aktualnoga znanstvenoga stanja i znanja na području pragmatične semantike, moremo izviditi komunikativni potencijal našega jezika. Pragmatična semantika je pod­ručje lingvistike, u kom se bavimo — kot Wittgenstein ve­li — igrami riči u komunikaciji. Svaka rič ima znače­nje, ko pripadniki jezične zajednice fiksiraju na temelju regularno­ga hasnovanja jezika i skupnoga socijalnoga znanja. I ta­ko se etabliraju jezične konvencije i norme, kih se govorniki jezične zajednice držu, kad produciraju smisao u svoji rečenica i teksti. Gdo ne po­štuje konvencije, za ke se je dogovorila jezična zajednica, on nima šanse, da ga drugi razumu, veli Wittgenstein.

Riči su kolektivno imanje, na temelju koga širimo zna­nje i informacije. U odnosu na gradišćanskohrvatski jezik je pragmatična semantika ona disciplina, ka nam pomaže izviditi, kakov jezik nam je potri­ban, da se moremo razumiti, kad komuniciramo. Za to je naravno potribno, mariti se za jezik, čuvati ga, proširiti i obnoviti, da bi mogao služiti kot sredstvo komunikacije pak i kot službeni jezik. Pri produciranju tekstov se zato svaki pisac mora pitati sljedeće:

  1. Kakove riči ću hasnovati, da bi moji teksti producirali smisao?
  2. Na kom značenju moraju bazirati riči, kad je vežem u re­čenice?
  3. Kako moje misli morem dati na znanje drugim?

To, kako u socijalnoj interakciji govorimo i pišemo, je odlučujuće za opstanak jezika. Ako ne razumimo, ča gdo u našem jeziku govori i piše, jezik nima smis­la. Nije slučaj­no, da je našemu jeziku jako oslabio komunikacijski pote­n­cijal. Čim manje ga ljudi govoru, tim manje se etabliraju značenja riči.

Nažalost se kod nas ekscesivno deru etnološke i folklorne te­me, ke nima­ju pos­la s jezikom! Ipak se folklor i jezik spominjaju u tandemu, ča je kontraproduktivno. Etnologiziranje i folkloriziranje je tipično za on štadijum jezika, u kom je on još samo sredstvo za identifikaciju. U tom hipcu, u kom se počne stavljati težiš­će na identitet, je jeziku jur sfalio komunikacijski potenci­jal. Čim manje ljudi hasnuje jezik u socijalnoj interakciji, tim već se on hasnuje u folkloru, i to još samo u umjetno izazvani situacija (Földes; Näßl). Ali upra­vo oni, ki tako naglašavaju etnologiju i deru stare hrvatske čiž­me, mislu da zna­ju, kakov jezik se mora širiti u našoj jezičnoj zajednici!

Puls naše egzistencije je je­zik, glavni nositelj kulture. Glavni nositelj naše kulture nisu stare poderane čižme! Kad već ne bude jezika, i to našega gradišćanskohrvatskoga, neće već biti ni nas.

(Agnjica Schuster)

Kategorije